OSIJEK (TU) – Prvo predstavljanje monografije hrvatskoga književnika Mirka Ćurića „Kripta i križni put Strossmayerove katedrale – Nedovoljno poznati umjetnički biseri Strossmayerove katedrale“ održano je 27. veljače u Pastoralnom centru Vikarijata Osijek.
Svečanost su organizirali osječka Udruga katoličkih intelektualaca i Institut za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ čiji je predstojnik mons. dr. Vladimir Dugalić 
uvodno pozdravio autora i recenzente mons. dr. Marina Srakića, đakovačko-osječkoga nadbiskupa u miru, te dr. Ružicu Pšihistal, predsjednicu UKI-ja. Monografiju je uredila dr. Hrvojka Mihanović Salopek, a uz spomenute recenzente je i dr. Tatjana Ileš, te je objavljena krajem veljače u nakladi Društva hrvatskih književnika – ogranak slavonsko-baranjski-srijemski Đakovački kulturni krug uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH. Povod Ćurićevom stručnom istraživačkom pothvatu, osobito propitivanju nedovoljno istražene kripte i Križnog puta, aktualiziralo je obilježavanje 50. obljetnice posvećenja Križnog puta u Strossmayerovoj katedrali.
Postavljanje Križnoga puta hrabar, odgovoran zahvat
Kazujući kako se o Križnom putu, radu akademskoga kipara Luje Lozice, u đakovačkoj katedrali malo pisalo, što iz straha da ih ne proglase primitivnima ili pak naprednima, dok treći nisu znali što bi rekli, Srakić je pripomenuo da je prof. Ćurić, dopredsjednik Društva hrvatskih književnika, dugo pripremao ovu monografiju, podrobno proučio dokumentaciju i pokazao nam kako je tu pokraj nas nešto što treba vidjeti, pravi biser. Nadalje je prvi predstavljač razložio kako Križni put, posvećen prije 50 godina na Josipovo 1968., nije našao neki „privremeni smještaj“, nego svoj pravi smještaj jer je, naime, po završetku djela nakon dvogodišnjega rada bila negativna reakcija motritelja, posvjedočivši o nesložnoj napetosti između kanonika i biskupa, odnosno Odbora za obnovu katedrale jer se dvojilo kako će to biti da se križni put, koji primarno pripada pučkoj pobožnosti, i to u modernističkom slogu, postavlja u hram sagrađen u drukčijem, neoromaničkom stilu, odudarajući od ostale spomeničke plastike, te je Srakić zaključio kako je različitost stilova u katedralama uobičajena pojava, a skladna ornamentika nije kič. Naime, ispričao je događaj u talijanskoj biskupiji Malfetta gdje je župnik, da bi umirio vjernike zbog postavljanja novoga velikog križa od terakote, prilijepio kartonsku cedulju s natpisom: “privremeni smještaj”. „Tako su i đakovački vjernici mislili da je križni put tek privremeno smješten, misleći ‘izbacit ćemo ga’, ali hvala Bogu da nisu, a vrijeme je pokazalo da je u Strossmayerovoj katedrali Lozičin križni put pronašao pravi i trajni smještaj“, kazao je Srakić zaključujući izlaganje pohvalom autoru za sadržaj i ‘super’ tekstove te prisjećajući se divljenja Strossmayerovoj „stolnoj crkvi“ koje je neskriveno pokazao papa Ivan Pavla II. tijekom pohoda katedrali-bazilici u Đakovu, kao i kardinal Angelo Sodano udivljen skladom arhitekture i uređenja unutrašnjosti. „Što se tiče naše stolne crkve, a to se poglavito paziti ima, da se crkva u svoj svojoj prvobitnoj ljepoti uzdrži, kojekakvim prikupinama ne kvari i ne ruži“, riječi su iz oporuke biskupa Strossmayera koje su obvezivale nasljednike te je postavljanje Križnoga puta 1968. bio hrabar, odgovoran zahvat i najveća umjetnička intervencija poslije biskupa Josipa Juraja Strossmayera, baš kao što je zauzeto Ćurićevo istraživanje povijesti i pretpovijesti umjetničke intervencije sa detaljističkim opisom i interpretacijom katedralne kripte – najljepše hrvatske podzemne crkve, sa iznova otkrivenim nadahnjujućim ljepotama.
„Fascikl: Lozica. Križni put za katedralu“
Mirko Ćurić zahvalio je recenzentu Srakiću „svjedoku vremena, najboljemu poznavatelju dokumenata u (nad)biskupijskoj povijesti“ napominjući kako monografiji autentični okvir daje „Fascikl: Lozica. Križni put za katedralu“ koji mu je mons. Srakić ustupio iz nadbiskupijskog arhiva, kazavši: „Zahvaljujem nadbiskupu u miru mons. dr. Marinu Srakiću što je pronašao ove dokumente i omogućio mi uvid i rad na njima. Bez ovih dokumenata ova knjiga ne bi bila moguća.“
Ćurić je kazao i ovo: „Pokraj Rendićevih i Doneganijevih skulptura i reljefa, ta je ‘kulturna tajna’ Križnog puta ostala slabo primijećena i o njoj se malo pisalo. Lozičin plitki reljef vrhunsko je umjetničko ostvarenje koje minimalističkom razradom figurativnih elemenata naglašava bitne elemente i savršeno nadopunjuje sakralni ambijent.“ Autor je predstavio i drugu “veliku tajnu” đakovačke katedrale – kriptu za koju je Strossmayer bio siguran da je najljepša podzemna crkva i najljepše posljednje počivalište u cijelom Carstvu. Inače rodom Đakovčanin, Ćurić je ponosno istaknuo velebnost kripte „najveće u Hrvatskoj“ u kojoj počivaju posmrtni ostaci đakovačkih biskupa, kazavši kako je Milko Cepelić u knjizi „Stolna crkva u djakovačka“ (1915.) ponovio Strossmayerove ocjene kako je to najljepša kripta, ali se ne ograničeva samo na Carstvo, već smatra da ni Njemačka niti Francuska nemaju ništa slično; proteže se „pod cijelim svetištem, pače i pod obim sakristijama te njihovim predvorjem“, a dimenzije su joj 28,5 metara u dužinu i 57 metara u širinu te „može primiti do 2000 ljudi. Naime, Strossmayer je, rečeno je, nije predvidio da kripta bude samo posljednji smještaj ostataka đakovačkih biskupa, iako joj je to bila najvažnija namjena, već je planirao u kripti postaviti četiri oltara i koristiti je kao podzemnu crkvu, odnosno mjesto gdje će se „velikom nedjeljom svečanosti crkvene obavljati“, ali ti se planovi ne ostvariše.
„Nakon posvećenja katedrale 1. listopada 1882. posmrtni ostaci šestorice biskupa (Josipa Antuna Čolnića, Matije Franje Krtice, Antuna Mandića, Mirka Karla Raffaya, Pavla Sučića i Josipa Kukovića) svečano su preneseni 2. studenoga 1882. u kriptu. Osim biskupa Strossmayera, svoje su zadnje počivalište pronašli u kripti Ivan Krapac (1916.), Antun Akšamović (1959.), Stjepan Bauerlein (1973.) i Ćiril Kos (1997.), a u kripti još ima 17 mjesta za sahranu đakovačko-osječkih nadbiskupa… Kripta kao i katedrala zahtijevaju obnovu“, istaknuo je Ćurić te pojasnio kako je o stotoj obljetnici početka gradnje Đakovačka biskupija odlučila obnoviti katedralu koja je preživjela dva potresa (drugi 1964. kada je oštećena katedrala i ustrojen Odbor), dva svjetska rata i požar pa je osnovan Odbor za obnovu katedrale, sastavljen od članova Stolnoga kaptola (glavnu riječ o restauraciji vodio je dr. Ivan Rogić), koji je odlučio postaviti Križni put, neizostavni predmet unutrašnjeg namještaja svake katoličke crkve. Tražeći umjetnika koji bi izradio križni put dostojan đakovačke katedrale, Odbor se odlučio za hrvatskog ak. kipara Luja Lozicu, kojega su u Đakovu poznavali jer je sudjelovao na restauraciji od potresa stradalih plastičnih dijelova katedrale. Umjetnik je prihvatio ponudu i za probu izradio odljev jedne postaje križnoga puta. Ona se Odboru svidjela i nakon toga je potpisan ugovor o daljnjoj izradi postaja. Zbog kratkoće vremena Križni put nije mogao biti gotov za dan proslave 100. obljetnice, nego kasnije, tj. za svetkovinu sv. Josipa 19. ožujka 1968. godine, kada ga je posvetio mons. Stjepan Bäuerlein, đakovački biskup. Ćurić je podsjetio i pozitivne ocjene kardinala Franje Šepera te umjetnika Vanje Radauša, a to je značilo da je djelo dobro i kvalitetno te ne odstupa od odrednica prikladnih za crkvu.
Umjetnost u službi vjerske pouke
Recenzentica Pšihistal osvrnula se na kulturno-umjetničku i dokumentarističko-povijesnu vrijednost Ćurićeve monografije ostvarene u skladnom suodnosu teksta i slike, kazavši: „Lijepo je imati ovu knjigu u rukama kao kulturni predmet vrijedan po sebi. Križ je temeljni, ali nije ni najstariji niti jedini simbol kršćanstva. Njegova je posebnost u tom što kao ikonički znak vizualno i konkretno upućuje na križ koji je bio na Isusovim ramenima i na koji je bio pribijen. Ono što simbolizira križ u kršćanstvu ne može se zamijeniti ni jednim drugim znakom, a on je ujedno i vizualno i konceptualno sinteza križnoga puta. U križnom putu Luje Lozice, učenika glasovitoga Vanje Radauša, prosijava ranokršćanska slika proslavljenoga Krista, a tek pozadinski i vrlo sublimno vidimo Krista patnika. Možda je to još jedna skrivena tajna Strossmayerove katedrale. Osobno najzanimljivija mi je šesta postaja ‘Veronika pruža Isus rubac’ bez lika Veronike već frontalno otkriva Isusov lik. I ovdje je umjetnost u službi vjerske pouke u katedrali za koju je Ivan XXIII. Kazao da je ‘najljepša crkva između Venecije i Istanbula’.“ Zaključujući predstavljanje Dugalić je podsjetio kako je povijest nastanka križnoga puta bliska franjevcima, a u razgovoru sa publikom rečeno je kako su za u obnovu katedrale, orgulja i gradnju riznice odobrena sredstava fondova EU. Nevenka Špoljarić
