OSIJEK (TU) – „Bilo bi vrijemo da se čita Strossmayer, ne o Strossmayeru, nego Strossmayer. Ono što je on govorio, napisao, bez političkih, ideoloških natruha, neosnovanih tumačenja.
U znak zahvalnosti, poštovanja prema svom velikom biskupu, koji je mnogo dobra učinio za našu biskupiju, za cijeli naš narod, Đakovačko-osječka nadbiskupija, Nadbiskupski ordinarijat i Središnja nadbiskupijska i fakultetska knjižnica odlučila je izdati Strossmayerove korizmene i druge poslanice koje se čuvaju na požutjelim stranicama našega Glasnika“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. dr. Marin Srakić 22. studenoga 2016., tijekom predstavljanja objavljene pisane baštine biskupa Josipa Jurja Strossmayera „Sve za vjeru i za domovinu“ (I. – IV. svezak) u Auli osječkog Sveučilišta J. J. Strossmayera.
P
isana baština biskupa Strossmayera izdana je o 200. obljetnici rođenja i 110. obljetnici njegove smrti, predstavljanje je organiziralo osječko Sveučilište i Đakovačko-osječka nadbiskupija, a pozdravnu riječ uputio je prof. dr. Željko Turkalj, rektor Sveučilišta. Nadbiskup i priređivač izdanja, mons. dr. Srakić govorio je na temu Učitelj Božjega naroda, akademik Dubravko Jelčić izlagao je na temu Strossmayer u pravom svjetlu, Ankica Landeka predstavila je sadržaj Strossmayerove pisane baštine, a mons. dr. Vladimir Dugalić, urednik izdanja govorio je o Strossmayeru i Osijeku.
Pojašnjavajući da „s ovim izdanjem njegovih poslanica i okružnica te drugih spisa, nastupa i govora želimo Strossmayera predstaviti kao biskupa i učitelja koji našem narodu i Crkvi nije u baštinu ostavio samo đakovačku katedralu, zgradu i instituciju HAZU-a, galeriju slika i slično“ već i svoju pisanu baštinu, mons. Srakić je rekao da se mišljenje i sud o osobi biskupa Strossmayera može objektivno donijeti tek ako se pročitaju njegovi pastirski listovi. „Tada se neće moći manipulirati sa Strossmayerovim životom i djelom, ni krivotvoriti njegov odnos prema papi i stav o jugoslavenstvu. Tad neće više biti žrtva hrvatske učeničke historiografije pisane po narudžbi neke ideologije ili političkog režima. Tijekom 55 godina svoje biskupske službe Strossmayer je pisao i govorio o mnogim temama te su njegove korizmene poslanice i okružnice sadržajno bogate, odgojno poučne te pokazuju sve bogatstvo njegova srca i uma, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup. Zahvalio je svim suradnicima: voditeljici Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice Ankici Landeka, Toniju Rodinisu koji je obavio skeniranje i digitalizaciju, lektorici Anzelmi Salopek, s. Marineli Herceg, uredniku Dugaliću, Glasu Slavoniji i poduzeću Grafika Osijek te je rekao: „Neka i ovo naše djelo bude sve za vjeru i domovinu.“
Akademik Jelčić pojasnio je kako je Strossmayer krivo tumačen „jer ga je jugoslavenska historiografija omrznula među Hrvatima, tumačeći ga kao ideologa jugoslavenstva i na neki način začetnika jugoslavenske države. To kod Hrvata nije bilo popularno i to je bio razlog da ga nisu čitali, a to je onda bio i razlog da su ga krivo tumačili“. Dobivši u ruke Glasnik đakovačke i srijemske biskupije u kojem se našlo nekoliko Strossmayerovih poslanica koje je pročitao, Jelčić je odlučio pročitati sve njegove spise te ga je usporedio sa Starčevićem. Istaknuo je kako je Strossmayer bio jedan od graditelja hrvatskog identiteta te književnik, teolog i političar. „Svaka njegova poslanica, svaki njegov govor, bez obzira na sadržaj, pa i svako njegovo pismo, gotovo svako, ima književno značenje, književni karakter“, naglasio je Jeličić i rekao kako je u svoju povijest hrvatske književnosti prvi puta unio i J. J. Strossmayera.
A. Landeka uputila je kako je biskup Strossmayer 1873. godine pokrenuo biskupijsko glasilo „Glasnik biskupije đakovačko-srijemske“. No, obzirom da Glasnik nije dopirao do javnosti još je Franjo Rački želio izdati sve Strossmayerove okružnice, govore i spise te ih je počeo prikupljati. Oni su izdani sada, o 200. obljetnici rođenja i 110. obljetnici Strossmayerove smrti, objavljivanjem ova četiri sveska. U prvom svesku objavljene su korizmene prigodne poslanice i okružnice objavljene u Glasniku od 1874. do 1885. godine. Redoslijed je kronološki, a tematski su tri namijenjene svećenicima, tri obrađuju pitanja i uvjete jubilarnih oprosta, a dvije govore o kršćanskom braku. U drugom svesku objavljeno je sedam korizmenih i prigodnih poslanica i okružnica objavljenih u Glasniku od 1886. do 1891. Treći svezak sadrži 13 Strossmayerovih korizmeniih i prigodnih okružnica od 1892. do 1903. Četvrti svezak sadrži poslanice, propovijedi, govore i nastupe napisane prije početka izlaženja Glasnika, koje su ostale u rukopisu ili su objavljene u nekim drugim izdanjima. Uvršteni su i neki govori i propovijedi što ih je Strossmayer održao u pojedinim prigodama ili svečanostima.
Govoreći o ovom izdanju, urednik, prof. dr. Dugalić je istaknuo: „Iščitavajući Strossmayerovu pisanu baštinu, dobivamo jedan rudnik u kojemu možemo kopati, istraživati i vjerujte mi još uvijek se nadahnjivati vrlo aktualnim i svježim idejama.“ Govoreći o Strossmayerovu poimanju Osijeka, Dugalić je istaknuo njegovu kritičnost s obzirom na mentalitet i odnarođivanje koje se u Osijeku u to vrijeme zbivalo. No Strossmayer je svjestan da biskupija ne smije zanemariti Osijek pa kaže: „Osijeku ne treba sjedište biskupije, ali Osijeku ja moram dati kao biskup školske i socijalne ustanove“. Istaknuo je kako je Strossmayer bio ponosan na malo sjemenište, višu djevojačku školu i sirotište, koje je u Osijeku osnovao te je već tada govorio o potrebi caritasa i školstva. Dugalić se osvrnuo i na Strossmayerove govore o vjeri i znanosti, a istaknuo je kako izdanje sadrži i prvi puta prevedene Strossmayerove govore s latinskog, njegove osobne fotografije, portrete, kipove, filateliju kao i fotokopije pisama mnogih političara i umjetnika koji Strossmayeru izražavaju zahvalnost.
Predstavljanju su nazočili prorektori Sveučilišta, zatim dekani i predstavnici pojedinih sastavnica sveučilišta te predstavnici određenih obrazovnih institucija grada Osijeka, kojima je nadbiskup Srakić darovao komplet Strossmayerove pisane baštine. Nazočio je i župan osječko-baranjski Vladimir Šišljagić, kao i dekani osječkih dekanata: mons. Adam Berantović i preč. Ivan Jurić te studenti Odjela za kulturologiju. M. Kuveždanin
