OSIJEK (TU) – U Vikarijatu u Osijeku 6. veljače održano je predstavljanje dokumentarnoga filma i knjige „Maribor: najveće stratište Hrvata“, autora Romana Leljaka. Mnoštvo nazočnih na večernjoj premijeri potvrdilo je golem interes publike, znanstvenika, povjesničara i članova obitelji žrtava komunističkih zločina za prikazane autentične dokumente i pomno istraživanje o jednom od najvećih masovnih grobišta u šumi Tezno kraj Maribora gdje je, prema sabranim dokumentima u Leljakovoj knjizi, skončalo najviše hrvatskih vojnika i civila u isplaniranim jugokomunističkim zločinima počinjenim 1945. godine na području Slovenije.
Zahvalnu je 
dobrodošlicu u ime organizatora skupa izrazio Marko Krznarić, predsjednik osječkoga ogranka Udruge ratnih veterana Hrvatske „Hrvatski domobran“, posebno pozdravivši u publici nazočnoga mons. dr. Marina Srakića, đakovačko-osječkoga nadbiskupa u miru, mons. dr. Vladimira Dugalića, predstojnika Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ u Osijeku i biskupskog vikara za pastoral u Osijeku, te doc. dr. sc. Dragu Tukaru, ravnatelja Vikarijata Osijek, a među publikom bilo je članstvo žrtvoslovnih udruga, uključujući đakovačko krilo Hrvatskog obrednog zdruga „Jazovka“, s predsjednikom Perom Šolom. Uvodeći u susret sa gostom, Krznarić je pozdravio Romana Leljaka, slovenskoga publicistu, istražitelja jugokomunističkih zločina čiji tridesetogodišnji rad zaokružuje četrdesetak objavljenih knjiga o ubojstvima počinjenim poslije Drugog svjetskog rata u Sloveniji, a među njima i „Huda Jama – strogo čuvana tajna“ (objavljena 2015.) kojoj je prethodila knjiga „Teharske žive rane“ (1989.) kao rezultat Leljakova otkrića Hude Jame.
„Pitaju me, jesam li Hrvat ili Slovenac? Oboje. Rođen sam u Đurmancu, u Hrvatskom zagorju, od majke Hrvatice i oca Hrvata, odrastao sam u Sloveniji i živim u Radencima. U šezdesetminutnom dokumentarnom filmu „Maribor: najveće stratište Hrvata“ i knjizi prikazano je kako je 1945. godine partizanska Treća armija Titovog generala Koste Nađa u šumi Tezno kraj Maribora, od 24. do 28. svibnja, likvidirala više od 30.000 Hrvata. Titovi su partizani likvidirane zakopavali u protutenkovske rovove na Teznom… Iz dijela protutenkovskog rova ekshumirani su (1999. god.) posmrtni ostaci 1187 žrtva zbog gradnje autoceste Lendava-Ljubljana, ostali (približno 28000) čekaju bez križa i spomen-obilježja na dostojanstven pokop koji je u civilnom društvu osnovno ljudsko pravo… Prikazani su u filmu brojni važni dokumenti arhivske građe Vojnog arhiva u Beogradu i svjedočenja. U filmu se spominje i Osijek“, kazao je Leljak, scenarist i režiser filma.
Primjerice, film donosi ratno-politički kontekst tragičnih zbivanja, obiluje fotografskom i vojnom građom, filmskim kadrovima, izjavama svjedoka vremena i zbivanja, uključujući svjedočenje likvidatora Ive Križaneca, koji u iskazu opisuje što se događalo u Mariboru i kako su žrtve ubijane. Leljakovo odvažno i minuciozno istraživanje podrobno predočeno u knjizi Maribor: najveće stratište Hrvata nudi dokumente trenutno dostupne povijesne vojne arhivske građe (kaže da će arhivi u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji biti dostupni još samo kratko vrijeme!?) te povijesni prinos donosi na 256 stranica knjige (objavljene 2017. godine u Sloveniji u nakladi mariborskoga Društva za raziskovanje zgodovine). Knjiga, uz uvod, sadržava poglavlja: Titove laži i tajni rat protiv Churchila, Mrtvi u Mariboru, Likvidacija u Mariboru, Povlačenje HOS NDH i civila, Ulazak Treće armije u Maribor, Sudionici likvidacija u Tenkovskom rovu, Velečasni Josip Kapš iz Gospića, Tisak o Teznom, Stratišta na području Maribora, Posmrtni ostatci i osobni predmeti, Prijepis pisma odbora za istraživanje Bleiburške tragedije Krunoslavu Draganoviću, Iskazi o pokolju Hrvatske vojske, Pohvala vrhovnog komandata jedinicima Treće armije.
U knjizi i filmu predočeni su svi operacijski dnevnici vojnih jedinica koje su bile u Mariboru u vrijeme masovnih partizanskih likvidacija, a Leljak je odgovorio i na mučno pitanje u hrvatskoj povijesti – koliko je ’45. bilo zarobljenih vojnika i civila na području Republike Slovenije, ustvrdivši kako je riječ o 444426 osoba od kojih je desetak posto preživjelih koji su se vratili sa Križnoga puta. Leljak je, nakon prikazivanja filma, opetovano istaknuo kako je smisao javnoga prikazivanja „tajnih“ spisa i napisana knjiga „da žrtve budu dostojno ukopane i da nas preko svoje smrti nauče da se takvo što ne ponovi“, pripominjući kako su se europski narodi pobrinuli za svoje mrtve, ali „Hrvatska i Slovenija jedine su države koje nisu uredile grobove svojih mrtvih, a Maribor je najveće stratište Hrvata“. Naposljetku je istraživač komentirao predočene povijesne izvore, spomenuo svoje školovanje za tajnopisca (kriptologa) koje pomaže u razotkrivanju arhiva o operacijama obavještajnih služba (UDBA, OZNA, KOS i dr.), a najavio je i aktualne projekte za koje prikuplja dokumentarnu građu budućih knjiga radnih naslova: „Mit o Jasenovcu“, „Stratište Kočevski rog“, „Okupacija Zagreba 1945. godine“, „Jugoslavenski krvnik James Bond – udbaš Milan Dorič“.
Tijekom druženja sa autorom Osječani su Leljaku čestitali na zauzimanju u širenju istine o sudbinama tisuća mučki ubijenih osoba, nakon završetka Drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji, i hrabromu angažmanu, iako nije formalno školovani povjesničar, za otkrivanje povijesnih istina u publicistici i novinarstvu te poglavito za civilizacijsko odavanje pijeteta spram žrtava, iskapanje posmrtnih ostataka i njihov dostojanstven ukop na uređena počivališta jer, kako je Leljak kazao na predstavljanju potvrđujući dokumentiranim izvorima: „Posmrtni ostaci Hrvata s lijeve i desne strane autoceste Zagreb-Maribor još uvijek čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop, što je jedno od osnovnih ljudskih prava“. Nevenka Špoljarić
