OSIJEK (TU) – Na pitanja tko su Hrvati, odakle su došli, kojim su jezikom od davnine govorili i brojna druga nema odgovora. Ipak, dva su duha drevnoga i slavnoga svijeta pripremila ovo tlo: zapadni, rimski duh antike i istočni, grčki duh antike oba u svojoj zasluženoj carskoj slavi. Taj je duh pratio hrvatski narod od samoga početka ili, kako volimo reći, od stoljeća sedmog. U školskim udžbenicima često ćemo čuti da Hrvate spominje slavni bizantski car Konstantin Porfirogenet, kazao je Matija Zorić, prof. latinskog jezika i rimske književnosti te grčkog jezika i književnosti osječke Isusovačke klasične gimnazije s pravom javnosti, uvodeći u predavanje „Na carskoj zemlji – utjecaj klasičnih jezika na hrvatski jezik i kulturu“ održano 24. svibnja u Vikarijatu Osijek.
Riječ je o gostujućem predavanju osječkog ogranka Matice Hrvatske priređenom u suradnji sa Institutom za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“ u Osijeku te je susret molitveno otvorio predstojnik Instituta mons. dr. Vladimir Dugalić, okupljene pozdravio Ivica Završki, predsjednik osječkog ogranka MH, a u događaj je prigodno uvela dr. Milica Lukić, voditeljica matičinog Odjela za hrvatski jezik, napominjući kako je riječ o predstavljanju hrvatskoga jezika u različitim aspektima i vrsnom domaćem stručnjaku za klasične jezike prof. Zoriću čija su bogata istraživanja poticajna.
Temu „hrvatske kulture na carskim temeljima“ potkrijepljenu lingvističkim istraživanjima predavač je razložio u deset podtema (Mitologija, legende i rana povijest; Pisma; Antroponimi i toponimi davnine; književna trijada; Suvremeni antroponomastički tezaurus klasičnih jezika u hrvatskom jeziku; Suvremeni frazeološki tezaurus klasične provinijencije u hrvatskom jeziku; Leksička i gramatička kompatibilnost kl. Jezika s hrvatskim jezikom; Suvremeni odnos Hrvatske prema klasičnoj baštini; Obrnuto istraživanje: hrvatski kao svjedok promjena u grčkom i latinskom jeziku; Klasična baština na hrvatskoj estradi).
Pročitavši ulomke grčkoga izvornika djela De administrando Imperio cara Konstantina Porfirogeneta, koji govore o Hrvatima, Zorić je izvornik preveo i komentirao drevni izvor (originalni prijepis iz 10. st.), pojasnivši kakvu predodžbu gradi Rimsko carstvo o Hrvatima: „Neovisno o utemeljenosti sadržajnih tvrdnji u De administrando imperio (DAI), jasan je carski uzor koji utjelovljuje duh antičkog pogleda na svijet… Ovo djelo daje Hrvatima mit i legende o njima samima, a malo je naroda s ovakvom romantikom i to iz carskoga pera. DAI pripada korpusu najstarijih spomenika o hrvatskom narodu (uz Trpimirov natpis, Trpimirovu darovnicu i Branimirov natpis) i najopsežniji je. Latinski i grčki jezik prvi su jezici hrvatske književnosti.“
U kontekstu uporabe pisama spomenut je dolazak misionara Sv. Ćirila i Metoda (9. st.) i pojava glagoljice (posebno važne uglate glagoljice uređene po uzoru grčkog alfabeta i fonološki prilagođene slavenskim jezicima) te je predavač razložio: „Nedvojbeno se može postaviti teza o jakom grčkom utjecaju na glagoljicu, poglavito u smislu bilježenja tzv. poluglasova i presudna ulogu u opismenjavanju hrvatskoga jezika (najprije kroz crkvenoslavenski, a time postupno i hrvatski jezik). Upravo grčko i latinsko pismo dat će i ćirilicu i glagoljicu i suvremenu hrvatsku latinicu. Latinica, glagoljica i ćirilica deriviraju iz grčkog alfabeta… Latinski je sačuvao imena prvih poznatih hrvatskih vladara (Trpimir, Branimir), a grčki imena ljudi i mjesta (Klukas, Muhlo, Lobel, Kosjenc, Hrvat, Tuga, Buga; Meleta/Mljet, Hlebiana/Livno, Emota/Imotski, Nina/Nin, Litza/Lika, Bratz/Brač, Belegrad/Biograd), ali i prvi spomen riječi zupanoi geronets/starješine župani. Grčki daje i prvi pokušaj tumačenja imena Hrvat, koje upravo K. Porfirogenet tumači kao ‘oni koji posjeduju puno zemlje’. Svremena Hrvatska i hrvatski jezik iz klasičnih jezika još od antike baštini mnoge druge toponime: Dunav, Sava, Drava, Marsonia, Mursa, Cibale (Cibalia), Istra, Dalmacija, Slavonija, Panonija… Hrvatsku književnost, obzirom na kombinaciju jezika i pisma, najviše čine: korpus na latinskom jeziku pisanom latinicom (Trpimirov i Branimirov natpis, hagiografije i dr., 6. i 7. st.), korpus na hrvatskom jeziku pisanom glagoljicom ili ćirilicom (od 1100. g., Bašćanska ploča) i korpus na hrvatskom jeziku pisanom latinicom (Red s. dominikanki od 1345. do suvremenih djela). Kasnije administrativni se stil radikalno i neumoljivo okreće latinskom jeziku i ne napušta ga do 19. stoljeća. Izvrsne primjere i dokaze administrativnih tekstova na latinskom jeziku moguće je naći u obilnijim količinama i to u arhetipima po institucijama i privatnim zbirkama diljem Hrvatske.
Jedan je takav arhetip Protocollum circularium parochiae Almasiensis 1777.-1829. Riječ je o rukopisnom arhetipu, djelu više prepisivača izvornih dokumenata u Župi Uznesenja BDM u Aljmašu. Djelo na 630 stranica sadrži prijepis 624 pisana dokumenta (zakoni, propisi, naredbe, pozivi, obavijesti). Svi su dokumenti na briljantnom klasičnom latinskom jeziku (uz svega nekoliko njemačkih ili madžarskih primjeraka), bez obzira odakle potječu (iz Beča, Budima, Požuna, Rima, Zagreba, Đakova)… Perfekcija latinske sintakse upućuje na izvrsnu obrazovanost hrvatskog plemstva i svećenstva u latinskom jeziku. Iz nekih je dokumenata vidljivo da u crkvama u Hrvatskoj, uz liturgiju na latinskom, koegzistira molitva puka i svećenstva na hrvatskome jeziku (Bože, utočište naše), čak uz naredbe da se moli na hrvatskom jeziku! Prijelaz administrativnog stila na hrvatski jezik vidljiv je od 1848. u arhetipu Protocollum circularium PA od 1829. (po okružnici bana Jelačića o ukidanju desetine). Hrvatski misal istovremeno je na hrvatskom i latinskom jeziku, čak se i biskup đakovački (356. dokument Protokola) potpisuje na hrvatskom jeziku.“
Zorić je razložio kako je ukorijenjenost helensko-rimske kulture ostavila obilan otisak u imenima ljudi otkrivajući detalje svoga istraživanja iz kojeg je vidljivo kako su u Hrvatskoj najčešće u uporabi latinska muška imena (Marko, Ante, Mario, Marijan, Antun); latinska ženska imena (Mirjana, Marina, Martina, Lucija, Ljiljana); grčka muška imena (Stjepan, Nikola, Luka, Petar, Filip); grčka ženska (Katarina, Kata, Katica, Maja, Kristina) i helenizirana hebrejska muška imena (Ivan, Josip, Ivica, Matija, Danijel) te ženska helenizirana hebrejska imena (Marija, Ana, Ivana, Iva, Mara). „Mnoga su klasična imena s vremenom kroatizirana u izgovoru i pisanju te se često ne prepoznaju kao etimološki nehrvatska (Mavro, Stjepan, Štefica, Marko, Julija, Jadranka, Ivan)… Imena zapravo ne izumiru, već kruže svjetskim jezicima pri čemu je dobar primjer ime Sofija, najpopularnije i najbrojnije žensko ime na svijetu, a u Hrvatskoj imamo tek 2621 ime Sofija. U svakodnevnom govoru, ali i književnim ostvarenjima obilno se služimo frazama koje su metonimi, sinegdohe ili metafore, a potječu iz davnine – iz latinskog i grčkog jezika… Češći i poznatiji su: lijep kao Adonis/Apolon, Ahilejeva peta, akademsko obrazovanje, spavati na lovorikama i dr. U hrvatskom jeziku favorizira se romanizacija (čak i latinizacija) mnogih termina, od grecizama do anglizama“, rekao je Zorić završivši izlaganje analizom suvremenog odnosa Hrvatske prema klasičnoj baštini: „U Hrvatskoj je latinski jezik obavezan predmet u klasičnim gimnazijama (4 godine po 3 sata tjedno) i određenim drugim srednjim školama te pojedinim fakultetima. Grčki jezik je obavezan u svim klasičnim gimnazijama te na nekim smjerovima filozofskih i teoloških fakulteta. U Hrvatskoj trenutno postoji 15 klasičnih gimnazija, od kojih je Klasična gimnazija u Zagrebu najstarija srednjoškolska ustanova u RH (od 1607. godine). Grčki se može studirati na FF-u u Zagrebu i Zadru, a latinski na FF-u u Zagrebu, Hrvatskim studijima u Zagrebu, FF-u u Zadru. Klasični jezici mogu se birati na državnoj maturi kao obavezni predmeti, a latinski i kao izborni predmet. Hrvatska prema svojoj klasičnoj baštini pokazuje dva lica: jedno brižno, uglavnom kroz školski sustav, i jedno nemarno (uz nedostatak znanja o toj istoj baštini), uglavnom kroz zanemarivanje arheološke baštine (npr. lokalitet u Saloni, svi lokaliteti Murse u Osijeku, muzejski eksponati u Osijeku – sarkofazi su godinama stajali na ulici pred Muzejem Slavonije i Baranje) ili kroz zanemarivanje povijesti: Osijek kao Dan grada slavi datum kada je u Habsburškoj monarhiji dobio status slobodnog kraljevskog grada, a ovo mjesto još od antike ima status carske kolonije, što je pomalo bizarno. Nemaran je i odnos prema ostavštini hrvatskih latinista kojih je na stotine, a obrađeno ih je tek nekoliko desetaka.“ Nevenka Špoljarić
