ĐAKOVO (TU) – Prvoga dana Teološko-pastoralnog seminara za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije, 12. rujna, održana su četiri predavanja. Prvo predavanje održao je dr. sc. Anđelo Maly na temu „Biskupska i prezbiterska služba u Svetom pismu“. Rekavši kako su tijekom povijesti biskupska i svećenička institucija doživjele različite konotacije, te je bilo poteškoća u razumijevanju njihovih službi, obrazložio je: „Kada kažemo biskup, mislimo na nasljednika apostola, dok je prezbiter svećenik, djelitelj sakramenata.
Detaljna analiza pokazuje da je njihov značaj širi i puno drugačiji. Ova dva termina su drugačija na terminološkoj razini, a sami starozavjetni tekstovi ne govore često o prezbiterima. Riječ biskup (episkopos) znači nadglednik, čuvar, zaštitnik i susreće se u različitim religijskim tekstovima. Svećenička služba se pojavljuje u pustinji kada Mojsije posvećuje Levijevo pleme (Izl 32), a nakon kralja Davida, Jeruzalem postaje bogoštovno svetište i tada svećeništvo postaje organizirana institucija.“
Predavač se potom osvrnuo na gledanje svećeništva i biskupstva u Novom zavjetu, gdje je temeljna apostolska zadaća naviještanje evanđelja, povjereno im od Isusa. Apostoli su prvenstveno povezani služenjem, koje se očituje u njihovoj misionarskoj djelatnosti, a svećeničku službu su vršili nadglednici, prezbiteri koji su ujedno bili i prenositelji nauka, istaknuo je Maly. Biskupska služba je s druge strane drugačija, on je zapovjednik, namjesnik i vladar, stražar Doma Gospodnjeg, iz čega slijedi da ima različite zadaće, osobito mora imati dar upravljanja.
Razvoj biskupske i prezbiterske službe u prvim stoljećima Crkve
Predavanje pod nazivom „Razvoj biskupske i prezbiterske službe u prvim stoljećima Crkve“ održao je doc. dr. sc. Drago Tukara. Od samih početaka Crkva je imala đakonsku, prezbitersku i biskupsku službu, istaknuo je predavač, dodavši kako je crkveni pisac Tertulijan obilato upotrebljavao termine svećeništva, klera i laika. Ipak, došlo je do različitih nesuglasica u pogledu termina između svećenika i biskupa, dok se u 5. stoljeću na Istoku, a tek u 7. stoljeću na Zapadu, nije razjasnila ta distinkcija između svećenika i biskupa te u konačnici i samih laika. Apostolski otac Ignacije Antiohijski je posebno isticao ulogu biskupa u životu Crkve, a posebice se stavljao naglasak na službu u zajednici: „Biskup je znak jedinstva i ljubavi, njega je izabrao Bog, on sam je nasljednik apostola“, jedna je od glavnih smjernica Ignacija Antiohijskoga. Iako je u početku zajednica birala biskupe i đakone, od samih apostolskih vremena nije bilo bitnog preokreta u pogledu crkvenog i intitucionalnog poretka u Crkvi, kao ni u pogledu apostolske prakse. Dakle, uloga naroda je više-manje važna, zajednica je kadra prosuditi razboritost predstavnika zajednice i u tome će teško pogriješiti.
Biskup je središte života kršćanske zajednice, stoga je bilo potrebno upoznati njegovo cjelokupno ponašanje u dotadašnjem životu, a sukladno tome se već od IV. stoljeća uspostavljaju i neka pravila pri odabiru biskupa. Kanonske potvrde biskupske službe donesene su na saboru u Niceji, između ostaloga naglasak je stavljen na to da je biskup princip jedinstva pojedine mjesne Crkve, dok se ostali kanoni bave ograničenjima i zabranama u pogledu vršenja biskupske službe, ali i odabira novoga biskupa.
Biskupska i prezbiterska služba svetoga Augustina
Prof. dr. sc. Ivan Bodrožić izlagao je na temu „Biskupska i prezbiterska služba svetoga Augustina“. Izložio je povijesno-biografski presjek sv. Augustina, krenuvši od početaka njegovog svećenstva, opisujući kako je „uhvaćen da bude svećenikom“. Nakon ređenja, velikog zaokreta u njegovom životu, jednog od ključnih trenutaka njegovog obraćenja, Augustin je nastojao osnovati samostan i tamo se naselio sa braćom monasima kako bi živio s njima u zajedništvu. Nastojao je biti dostojan primjer kojega će njegova braća, ‘susiromasi’ nasljedovati. Augustin je bio svjestan izazova koji se nalaze pred njim, nastojao se pripremiti proučavanjem Pisma jer za njega propovjednička služba nije bila obična govornička služba.
Uz vrsnog propovjednika bio je i angažirani polemist koji je nastojao Božjem puku na jednostavan način tumačiti Božju riječ. Nakon svećeničke službe postao je biskupom i to voljom biskupa Valerija, gdje je biskup na jednoj od vizitacija želio postaviti Augustina za pomoćnog biskupa, na što je Augustin i pristao. Svakako, naglasio je Bodrožić, Augustin je vrlo ozbiljno i odgovorno shvaćao svoju službu, a njegova konačna motivacija je bila svijest da živi pred Kristom, poslan je svoje stado dovesti do vječnosti, Krista Gospodina. U svjetlu službe moja mu je bila povjerena nastojao je uspostaviti zajedništvo sa braćom klericima, nikako nije htio živjeti u samodostatnosti, nego je ponizno i skromno obnašao svoju zadaću, zaključio je Bodrožić.
Odnos biskupa i prezbitera u poslanicama i spisima J. J. Strossmayera
Posljednje izlaganje prvoga dana TPS-a pod nazivom „Odnos biskupa i prezbitera u poslanicama i spisima J. J. Strossmayera“ održao je doc. dr. sc. Niko Ikić. Istaknuo je Strossmayerovu informiranost o svećeništvu. Temeljni dokument za Strossmayera je onaj donesen na Tridentskom saboru, a osim toga veliki značaj imali su i dokumenti Syllabus sa svojih 80 teza te Pastor Aeternus. Strossmayer je nastojao formirati svećenstvo u kontekstu već spomenutih dokumenata, ali i u duhu svojega vremena. Nije imao sustavnu teologiju o svećeništvu, ali iz pojedinih fragmenata njegove teološke misli izvlače se bitne smjernice za formiranje svećenika, i to u duhu vremena.
Posebice se zalagao za pomoć siromasima, za školovanje mladih i djece, više je puta isticao zajedništvo svećenika s biskupom, naučavajući da je jedino Krist Veliki svećenik. Uz to je isticao svećeničko posredovanje između puka i Gospodina, u svojim je spisima svećenike pozivao na budnost – da budu što budniji, revniji i čistiji jer „neprijatelj uvijek vreba“. Njegova primarna zadaća bila je u svećenicima izgraditi čvrstu moralnu osobnost, naglašavajući da se svećenici moraju vježbati u apologiji, a izbjegavati mjesta nemorala kako bi bili primjer drugima. Naposljetku, Strossmayer svoje pastoralne poslanice većinom upućuje svećenicima jer „su mu svećenici doista bili na srcu te je s njima želio izgrađivati bliski i prijateljski odnos“, naglasio je predavač doc. dr. Ikić.
Nakon iscrpnih predavanja prvoga dana TPS-a uslijedila je plenarna rasprava svih prisutnih. Slađana Bradarić
