ĐAKOVO (TU) – Prvoga dana Teološko-pastoralnog seminara u Đakovu održana su tri predavanja. Prvo predavanje, pod naslovom „Crkva koja izlazi. Aktualnost apostolske pobudnice Evangelii gaudium pape Franje“, održao je doc. dr. sc. Nikola Vranješ s Teologije u Rijeci. U svom izlaganju, osvrćući se na Pobudnicu, progovorio je o tome kako Crkva treba otvoriti svoja vrata kako bi svi mogli ući u nju ali i kako bi i ona mogla izaći. Zadaća Crkve je izaći ne samo među siromahe, nego i na sve druge periferije. Kako bi se to ostvarilo, potrebno je puno toga promijeniti u redovitom pastoralu. On treba biti širi, otvoreniji i kreativniji. Potrebna je njegova preobrazba.
Izlagač je istaknuo da je to moguće tek kada se posveti veća pažnja i duhovnom elementu evangelizacije. Kako bi evangelizator tj. svećenik mogao evangelizirati, mora osjetiti duboku radost susreta s Kristom. Pojašnjavajući što bi to značilo, rekao je: „Radost podrazumijeva uživanje nečega. Božja ljubav koja se u susretu s Kristom uvijek rađa. Crkva mora više preuzeti inicijativu.“ Dr. Vranješ je naglasio da je potrebna drugačija metoda pastorala. Potrebno je ići na periferije, no to ne znači bezglavo trčati za svijetom, nego imati i poštovati određenu metodologiju i sustav. Kako bi se dogodila ta preobrazba pastorala, potrebno je da on postane poosobljeniji. „Pozvani smo osobno postati radost za druge, a kod nas je prisutan nedostatak tog osobnog pristupa. Javlja se velika depersonalizacija pastorala.“ Izlagač je na samom koncu svog izlaganja, pozivajući se na papu Franju, kazao da se pastoral ne može razvijati ako u njegovoj pozadini i izvorištu nije duhovnost.
“Čitav Božji narod naviješta Evanđelje”
Drugo predavanje na temu „Čitav Božji narod naviješta Evanđelje“ održao je mr. sc. Branko Murić, predavač na KBF-u u Zagrebu. Na samom početku protumačio je nekoliko istraživanja koja govore što narod Božji misli o Crkvi, istaknuvši da sociološka istraživanja otkrivaju i potiču na ponovno promišljanje o naravi i poslanju Crkve. Kao zanimljivu činjenicu iznio je da je u Hrvatskoj porastao ne broj ateista, nego broj onih koji se parcijalno osjećaju pripadnicima Crkve tj. onima koji su indiferentni.
U drugom dijelu svoga izlaganja osvrnuo se na (dis)kontinuitet u viđenju Crkve Benedikta XVI. i pape Franje. Ovdje naglašava da već Benedikt XVI. shvaća Crkvu kao misijsku te to nije novost pape Franje. Spominje da je prethodni Papa smatrao da Crkva treba napraviti određeni otklon od svijeta kako bi samu sebe mogla približiti svijetu. Napominje da između spomenutih papa postoji i kontinuitet i diskontinuitet. Osvrćući se na misao pape Franje, veli da on sugerira propovijedanje od osobe do osobe te traženje prikladnog osjećaja za mjeru u naviještanju. „Svi krštenici trebali bismo biti učenici – misionari. Crkva ne treba biti birokratska nego misijska“, rekao je mr. Murić, zaključivši da je potrebno preuzeti inicijativu i uključiti se, a upravo to nam često nedostaje.
„Svećenik i radost – od iskustva do navještaja Evanđelja“
Treće predavanje, „Svećenik i radost – od iskustva do navještaja Evanđelja“, održao je doc. dr. Davor Vuković, profesor na KBF-u u Đakovu. Svoje izlaganje u kojem se osvrće na pobudnicu pape Franje, ali i na druge autore, započinje naglašavajući da radost Evanđelja vrijedi za svakoga, a osobito za svećenika. Napominje: „Osobno iskustvo je iznimno bitno. Naviještaj je težak ako nema iskustva kršćanske radosti. Zato je osobna uključenost od velike važnosti.“ U svome izlaganju doc. dr. Vuković kaže da se javlja pitanje o biti i identitetu svećenika. Svećenik treba biti autentičan Božji čovjek, a na tom putu mogu se pojaviti zapreke kao što su: umor i zasićenost kao posljedica smanjenog broja svećenika, a jednakog, čak i većeg broja raznih službi; aktivizam koji se očituje kroz brojne planove, programe, sastanke, službe; relativizam; sekularizam i osjećaj manje vrijednosti. Da bi svećenik mogao radosno i oduševljeno naviještati, neizostavan je kvalitetan odmor i obnavljanje snaga.
Svećenici su pozvani obnavljati svoju vjeru u Krista Uskrsloga. Za svećenika je nužno da sačuva svoj identitet, a ne da postane poput svih drugih. Kao problem iznosi prisutnost duhovne svjetovnosti koja se očituje u nastojanju oko vlastite slave a prividno se sastoji u traženju slave Božje. Drugi problem je zanemarivanje molitve i zdrave pobožnosti. Tako kod svećenika može doći do duhovnog umiranja, rekao je predavač, dodavši kako stožerne stvarnosti za svećenika trebaju biti susreti s Kristom, Euharistijom i Riječju Božjom, a pri tome nije nebitna i uloga susreta s braćom svećenicima. Svećenik u naviještanju treba kretati od radosti i biti posrednik radosti u svijetu koji je obilježen negativnostima. Evangelizacija se treba odvijati na način da se prvo sasluša čovjeka, susretne ga se, a tek onda mu se naviješta polazeći od njegova iskustva. Davor Senjan
