ZAGREB (TU) – Tema Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje i vjeroučiteljice u srednjim školama koja se 25. kolovoza održavala u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu na zagrebačkom Kaptolu u organizaciji Nacionalnoga katehetskog ureda HBK i Agencije za odgoj i obrazovanje Ministarstva znanosti i obrazovanja RH bila je „Doticaji s ranjivošću u vjeroučiteljskom pozivu“.
Prvo predavanje održao je znanstveni suradnik dr. sc. Đurica Pardon o temi “Ranjivost zemlje: kršćanski odgoj za ekološku odgovornost”. Tijekom svoga izlaganja dr. sc. Pardon napomenuo je: „Čitav svijet, od osobne, do nacionalne i globalne razine nalazi se u ozbiljnoj ekološkoj i kulturalnoj krizi u kojoj i učenici, zajedno sa svojim obiteljima, i vjeroučitelji zajedno sa svima koji su im pretpostavljeni i usmjeruju njihov rad, moraju svjesno i odgovorno tražiti puteve novih praksi i drugačije načine razmišljanja koji će dovesti do novih životnih navika.
„Ovaj odgojni izazov ne obuhvaća samo pružanje znanstvenih informacija o stanju okoliša i planeta Zemlje, nego mu je krajnji cilj jačanje svijesti o potrebi obnove ekološke ravnoteže na osobnoj i međuljudskoj razini, na razini odnosa s drugim živim bićima i na razini odnosa s Bogom“, rekao je dr. Pardon i nastavio: „Kršćanski ekološki odgoj ne usmjerava se samo na stvaranje “ekološkog građanstva” i izgradnju zakonskih okvira i upoznavanju pravila ekološkog ponašanja, nego na usađivanju osobnih dobrih navika, utvrđivanju svijesti o osobnoj odgovornosti za svijet u kojemu svi živimo, te na poticanje načina ponašanja koja izravno utječu na dobrobit okoliša kao što su: izbjegavanje uporabe plastike i papira, smanjenje potrošnje vode, odvajanje otpada, kuhanje samo onolike količine hrane kolika se može pojesti, pokazivanje brige za druga živa bića, korištenje javnog prijevoza ili dijeljenje troškova prijevoza jednim automobilom, sadnja novih stabala, gašenje nepotrebnog svjetla i brojne druge navike.“
Predavač je naglasio kako je „cilj kršćanskog ekološkog odgoja oblikovati ozračje poštovanje za okruženje u kojem živimo i stvoriti drugačiju kulturu brige za tlo, vodu, zavičaj, teritorij, državu i domovinu – za sve ono što smatramo zemljom. Odgoj za ekološku odgovornost, stoga, ne uključuje samo ekologiju (brigu za okoliš) u strogom smislu riječi, nego se usmjeruje na odgajanje pravednih ekonomista, istraživača i inženjera, zemljoradnika i uzgajivača stoke i bilja, kao i poštenih političara koji će svojim promišljenim odlukama promicati brigu o samoodrživosti i suverenitetu. Konačni cilj kršćanskog ekološkog odgoja jest utvrđivati svijest vjeroučenika da je vjernička dužnost odgovorno se odnositi prema zemlji koju im je Bog dao za njihovu domovinu.“
Ranjivost čovječanstva: pogled iz kršćansko-teološke perspektive
Drugo predavanje održala je docentica dr. sc. Katica Knezović s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu o temi “Ranjivost čovječanstva: pogled iz kršćansko-teološke perspektive”. Predavačica je naglasila kao je ranjivost čovječanstva uvijek bila vidljiva i doživljavala se tijekom povijesti u raznim oblicima, među njima i širenjem zaraznih bolesti. Najnovije doba doživljava pandemiju koronavirusom, uzročnikom COVID-19.Dok su se u prijašnja vremena uz manju mobilnost ljudi, roba i usluga izbijanja zaraznih bolesti zadržavala na razinama epidemija, ograničavala na manje prostore i učinkovitije suzbijala karantenama i sličnim zahvatima, uz današnju pokretljivost stanovništva i sve oblike transporta, čemu pridonosi i koncentriranost stanovanja u megapolisima, zaraza brzo prerasta u pandemiju. „Tehničko-tehnološki napredak, na kojem počiva gospodarstvo svih zemalja svijeta, od čovjekova početnoga blagoslova sve više postaje njegovo prokletstvo, viseći mu poput Damoklova mača nad glavom“, rekla je K. Knezović i napomenula kako je čovjek obvezan djelovati tako da učinci njegova djelovanja nikada ne dovedu u pitanje opstojnost života na Zemlji.
„Kršćanstvo u svome pologu ljubavi prema Bogu i bližnjemu nalazi temeljna uporišta za takav pristup. Teologija svojim promišljanjem u raznim disciplinama, od teologije stvaranja preko socijalne etike, moralne teologije i teodiceje, a posebice duhovnosti, promišlja i potiče na takvu praksu koju može pratiti i konkretan pastoral u životu vjernika. Liturgijski obredi i duhovno vodstvo vjernika je nasušna potreba za življeno kršćanstvo u sve više raskršćanjenom društvu“, rekla je predavačica i uputila: „I u vrijeme pandemije valja naći oblike zajedništva koji će hraniti čovjekovu potrebu za drugim bićem, a očuvati zdravlje od COVID-19 i od posljedica izolacije. Posebice je to važno ostvariti u odgojno-obrazovnom procesu u kojem online nastava na dulje razdoblje nije prihvatljiva jer razvitak učeničkih vještina u bitnome ovisi o interakciji, čime su posebice pogođena djeca primarnoga obrazovanja“, rekla je K. Knezović te zaključila: „Valja računati s tim da se ima pravo na kvalitetan odgoj i obrazovanje, ali i na zaštitu zdravlja svih sudionika u odgojno-obrazovnom procesu. Ranjivost čovječanstva je ranjivost svakog pojedinca i njegova okoliša.“
Ranjivost Crkve: Zloporaba moći, tijela, savjesti
Treće predavanje održao je doc. dr. sc. Josip Bošnjaković o temi „Ranjivost Crkve: Zloporaba moći, tijela, savjesti“. „Gospodin moj i Bog moj – riječi su apostola Tome, našeg blizanca, nakon što je prinio prst i pogledao Isusove ruke ta nakon što je stavio ruku u Isusov bok, žive znakove Isusove patnje. Tek preko osobnog iskustva u susretu s Isusovim ranama Toma ispovijeda svoju vjeru“, rekao je doc. dr. Bošnjaković te nastavio: „U zadnjih 20-ak godina susreli smo se s teškim ranama u Crkvi, među kojima su zlostavljanje maloljetnih osoba i ranjivih odraslih, teže nedosljednosti, pokušaj samo-opravdavanja i želje da se zaštiti vanjsku sliku Crkve, različite zloporabe moći koje se očituju u međuljudskim odnosima te otežavaju živom mističnom Tijelu Kristovu kako bi cjelovitije hodalo u navještaju Radosne vijesti.“
Potom je naglasio kako je razumijevati moć u Crkvi od temeljne važnosti za suživot svih članova u Crkvi. Htjeti biti najvažniji činjenica je s kojom su se susreli i apostoli sve do toga da žele gromovima „zasuti“ one koji drugačije misle, ili ih pak ne žele primiti. „Moć se očituje u riječi, prostoru, društvu, odnosima, „zarobljenom bogatstvu“, zapovijedi i poslušnosti, odnosno kako se odnosimo prema sebi i drugima s obzirom na ove teme i stvarnosti. Najjača snaga moći jest služenje i „blago vama budete li tako i činili“ govori nam Isus kao nekoć i svojim učenicima“, uputio je predavač. Potom je naglasio: „Osuditi druge pokušavajući prikriti vlastiti pogreške i rane kratkoročni je proces i ne vodi k zdravlju i „čistoj“ savjesti. Priznati pogrešku i tražiti oprost put je iz ropstva u slobodu, koji nekada traje cijelu jednu generaciju.“
Ranjivost vjeroučitelja: izvori ranjivosti i nošenje s ranjivošću
Četvrto predavanje održala je doc. dr. sc. Sanda Smoljo-Dobrovoljski o temi “Ranjivost Crkve: Ranjivost vjeroučitelja: izvori ranjivosti i nošenje s ranjivošću”. Pitanje ranjivosti u edukacijskom i formacijskom kontekstu pripada među najvažnije odgojne teme, bilo da se radi o ranjivosti samih odgojitelja, u ovom slučaju vjeroučitelja, ili da se govori o ranjivosti odgajanika, učenika, naglasila je predavačica i pojasnila: „Ranjivost je inherentni dio ljudske egzistencije i kao takva može biti prihvaćena ili potisnuta. U slučaju prihvaćanja ranjivosti čovjek upoznaje nove horizonte vlastitog bića, postaje više čovjek, sposoban za nadnaravnu ljubav. Ranjivost iz te perspektive nije točka slabosti nego mjesto rasta i razvoja novog iskustva i odnosa. U suprotnom, negacija vlastite ranjivosti može voditi do gubljenja prilike za odnos i iskustvo koji donose svrhovitost, vitalnost i dinamiku života, a u nekim slučajevima i do viktimizma i manipulacije.“
O ranjivosti je potom govorila na dvije razine: psihološkoj i duhovnoj i naglasila kako se psihološka razina odnosi na naravne dinamike i uvodi u razumijevanje ranjivosti u duhovnom području jer integracija psihološkog dijela s duhovnim je nužna kako bi odgojni profil bio autentičan.
Izlaganje je bilo podijeljeno u tri dijela. U prvom dijelu istražen je pojam ranjivosti iz psihološko-duhovne dimenzije te je obrađena psihogeneza ranjivosti, s posebnim naglaskom na utjecaj strukture ličnosti, koja, s obzirom na razvojne, emocionalne i socijalne uvjetovanosti, dovodi do prihvaćanja ili neprihvaćanja ranjivosti. U drugom dijelu predavanja analizirala se psihodinamika i diferencijalna slika ranjivosti, viktimizma i viktimizacije, a cilj je bio ukazati na dinamiku, odnosno proces i sadržaj koji je u pozadini ranjivosti, te razlikovati zrele, nezrele i patološke oblike ranjivosti. U zadnjem, trećem dijelu prikazani su zreli mehanizmi nošenja s ranjivošću, protumačena je razvojna i pedagoška uloga ranjivosti u vjeronaučnom kontekstu te je ukazano kako ranjivost može postati vrlo koristan „alat“ za uspostavu boljih odnosa s učenicima te na poboljšanje intrapersonalnog i interpersonalnog funkcioniranja.
Primjeri dobre prakse I-III
U popodnevnom dijelu Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje i vjeroučiteljice u srednjim školama predavanja o primjerima dobre prakse održali su teologinja Ivana Hac, licenc teoloških znanosti Tomislav Šegina i dr. Petar Smontara.
U predavanju „Kurikulumsko planiranje – prednosti i mogućnosti” Hac je prikazala određene promjene uvođenjem kurikularne reforme te istaknula prednosti i izazove u novonastaloj situaciji. Istaknula je da, kada vjeroučitelji prate Godišnji izvedbeni kurikul (GIK) mogu bolje isplanirati određene ishode, odnosno zadane ciljeve vlastite nastave te tako i ostvariti obradu određenih tema u određenom broju sati kako bi nastavni plan bio što bolje realiziran. Uz mnoge prednosti, Hac je napomenula da za određene promjene treba duže vrijeme prilagodbe, poput nove terminologije s kojom su se vjeroučitelji susreli ili pak nedovoljan broj sati u godišnjem rasporedu te da ima mjesta za poboljšanje. Osim toga, navela je kako su se unatoč početnim poteškoćama, vjeroučitelji brzo prilagodili online nastavi.
Šegina je tijekom predavanja „Načini upotrebe videolekcija u različitim uvjetima rada” predstavio različite načine i mogućnosti snimanja videolekcija. Istaknuo je prednosti videolekcija i u situacijama koje se ne odnose isključivo na pandemiju koronavirusa te je naveo razne mogućnosti kreiranja testova i predavanja u današnjem digitalnom svijetu, a u situacijama kada učenici nisu u mogućnosti dolaziti na predavanja.
Predavanjem „Transformacija pedagoških kompetencija – između ranjivosti i otpornosti” dr. Smontara naveo je važnost učiteljske struke te je istaknuo kako je i Svjetska zdravstvena organizacija prepoznala veliku izloženost stresu s čime su učitelji suočeni. Naglasio je kako je važno prepoznati vlastite ranjivosti u kontekstu suočavanja s novim izazovima kako bi se otvorile i mogućnosti rješavanja određenih poteškoća.
Nema promjene dok se ponizno ne prizna vlastita slabost
Katehetska ljetna škola za vjeroučitelje u srednjim školama zaključena je misnim slavljem koje je u crkvi Sv. Marije na Dolcu predvodio predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.
U propovijedi je vjeroučiteljima govorio o važnosti obraćenja, rekavši: „Dok si ne priznamo, ne vidimo da smo grešni, da smo slabi, ako se ne udaramo u prsa, ne osjećamo uopće potrebu za tim, nema obraćenja. Zato je naše priznanje vlastite grešnosti pretpostavka obraćenja i spasenja u najužem teološkom smislu te riječi. A onda i ekološkog, pastoralno-katehetskog i svakog drugog obraćenja po kojemu postajemo Božji suradnici u djelu spasenja svijeta i društva u koje smo uronjeni“.
Osvrnuvši se na ulomak iz evanđelja o licemjerju i taštini pismoznanaca i farizeja, nadbiskup je protumačio: „Mi smo danas na mjestu učitelja u vjeri. Teologa, pismoznanaca i farizeja. Vi kao vjeroučitelji, vi ste ti pismoznanci koji tumačite sadržaj objave, sadržaj vjere mladima. Koliko se više te riječi odnose na nas svećenike, a još više na nas biskupe. ‘Vole prva mjesta’. ‘Vole da ih zovu’. To se i nama događa. Stavljate nas uvijek na prvo mjesto. Devetnaest godina sam biskup i ja sam sad navikao i uopće ne idem sjesti na zadnje mjesto jer vidim da samo pravim problem, nego idem odmah naprijed. Navikne se. Da me netko stavi u peti red, ja bih se pitao što je. ‘Vole prva mjesta’. ‘Vole da ih zovu’. Na početku mi je bilo užasno kad mi je netko rekao ‘preuzvišeni’, danas to i ne čujem. A da me zovu nekako drugačije, vjerojatno bih to osjetio. Vidite kako se to lako uvuče u nas. Ove Isusove teške riječi, mi vjerujemo da mi čitamo u liturgiji ne samo što je neki evanđelist zabilježio nekoj crkvenoj zajednici sjećajući se na temelju one žive tradicije onoga što je Isus nekoć govorio, nego mi vjerujemo da kada u liturgiji slušamo evanđelje, onda Isus ponovno progovara, On govori okupljenoj zajednici. Isusove riječi upućuje nama danas. Nama učiteljima u vjeri, nama biskupima i svećenicima“.
Nadbiskup je upozorio da je korijen svih zala oholost i to je bio problem pismoznanaca i farizeja kojega žigoše Isus. „Papa tako često napada klerikalizam u Crkvi. To je to. To je način ponašanja kojega Isus teško žigoše u ovom evanđelju. Nemaju hrabrosti pogledati svoju dvostrukost, ponizno priznati vlastitu slabost. Znate kako je teško priznati svoju dvostrukost, nedosljednost. Sebi to priznati. Pa onda pred drugima to još priznati. Bez toga ne može biti promjene. Nego živimo uljuljani u tome da je dobro to kako radimo i činimo. Ako nemam hrabrosti pogledati u sebe, nemam samokritičnosti, nemam poniznosti onda ne osjećam potrebu za obraćenjem i ne mogu prihvatiti put obraćenja. I onda se branim. Zauzimam obrambeni stav i napadam. Ranjivost. Naša ranjivost. Danas ste puno razmišljali o ranjivosti. Temeljna je ova ranjivost o kojoj nam danas progovara Isus. Biti ranjen svojom ohološću, svojom nesposobnošću. Biti ponizan. I zato je Isus započeo govor riječima ‘Tko želi biti prvi među vama, neka bude svima sluga’. ‘Tko god se uzvisuje bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen’. Poniziti se, to znači imati hrabrosti pogledati u sebe, pogledati se u oči i pogledati se u ogledalo i priznati. To je hrabrost i poniznost“, zaključio je nadbiskup Hranić.
IKA
