Preč. Antun Drenjančević, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, dekan donjomiholjački te začasni kanonik Prvostolnog kaptola u Đakovu, preminuo je 1. siječnja 2012., na svetkovinu Sv. Marije Bogorodice u KBC-u Osijek, u 76. godini života i 52. godini svećeništva. Misa zadušnica i sprovodni obredi održani su 3. siječnja u njegovoj rodnoj župi Sv. Mateja, apostola i evanđelista u Viškovcima, a predvodio ih je pomoćni biskup đakovačko-osječki, mons. Đuro Hranić. U koncelebraciji je bilo četrdesetak svećenika; nakon obreda ukop je održan na mjesnom groblju u Viškovcima.
Preč. Antun Drenjančević rodio se 4. lipnja 1936. u Viškovcima. Po završetku osnovne škole u rodnom mjestu, pohađao je Gimnaziju u Đakovu i Osijeku, a posljednja dva razreda na Biskupijskoj gimnaziju u Đakovu, gdje je 1956. i maturirao. Za svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije bio je zaređen 6. ožujka 1960. godine u Đakovu. Poslije 2 godine kapelanske službe u Zemunu, kroz 22 godine obavljao je službu župnika i gradio novu župnu crkvu u Štitaru, a potom gotovo 27 godina bio je župnik u Donjem Miholjcu. Istodobno je kroz 20 godina bio i dekan Donjomiholjačkoga dekanata. U dva mandata bio je i član Biskupijskog ekonomskog vijeća te kroz jedan mandat član Zbora savjetnika Đakovačke i Srijemske biskupije. Imao je čast biti i član Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske. Godine 2004. nadbiskup Marin Srakić odlikovao ga je imenovanjem za začasnoga kanonika Stolnog kaptola u Đakovu. Zbog ozbiljno narušenoga zdravlja, od 15. travnja 2011. do smrti bio je u mirovini u Svećeničkom domu u Đakovu.
Prisutnoj rodbini, vjernicima domaće župe, ali i vjernicima župa Štitar i Donji Miholjac mons. Hranić je u ime odsutnog nadbiskupa Marina Srakića, čitavog prezbiterija, časnih sestra te svih vjernika izrazio sućut, kršćansku, ljudsku solidarnost i blizinu, ističući: „Zajedno s vama dijelimo vjeru i nadu u uskrsnuće. Od preč. Antuna opraštamo se euharistijom koja je molitva hvale. Ovom euharistijom želimo dragom Bogu zahvaliti za plodan svećenički život i plodnu župničku službu. Euharistija je slavlje Kristova prijelaza kroz smrt u život, te mi duboko vjerujemo da je dragi pokojnik kroz smrt ušao u puninu života.“
U svojoj homiliji mons. Hranić je preč. Antuna opisao kao zauzetog i gorljivog preteču Gospodinova, poput Ivana Krstitelja. Župama Štitar i Donji Miholjac poklonio je 49 godina svojega života, a „budući da župa nije samo povjerena župniku, nego je i župnik povjeren župnoj zajednici, kod preč. Drenjančevića moglo se vidjeti kako su utjecali i koliko su za njegovu svećeničku radost i entuzijazam značili vjernički zanos i revnost župljana, te kako mu je bila teška svaka njihova ravnodušnost. Njegov svećenički poziv i poslanje sastojalo se u zadaći – pripraviti Gospodinu savršen narod“, naglasio je biskup i pojasnio kako obraćenje mnogih vjernika ovisi i o svećeničkoj revnosti i gorljivost, te vjerodostojnosti svećeničkog života. Pokojni svećenik u toj svijesti živio je živo i snažno te je nastojao biti sav u službi priprave dviju župnih zajednica kojima je služio na Gospodinov dolazak.
Nije prihvaćao minimum, nego je poput Ivana Krstitelja tražio maksimum, a djelovanje preč. Drenjančevića bio je „´glas u pustinji´ nekada ateizirane i bezbožne, a danas sekularizirane i agnosticizmom zadojene društvene stvarnosti; ´glas u pustinji´ svećeničke lepršavosti, župničke razonode i pastoralne površnosti“, rekao je mons. Hranić i nastavio: „Poput Ivana Krstitelja bio je zahtjevan prema sebi i drugima. Temeljit i ozbiljan župnik, pastir, propovjednik obraćenja, ispovjednik, glas koji uporno svojim svećeničkim propovijedanjem i radom te osobnim, životnim svjedočanstvom poziva da se Bogu poravna i pripravi put“. Ljude nikada nije navezivao na sebe, nego ih je usmjeravao prema Kristu i odgajao za crkvenost, te su njegovom vjerničkom i svećeničkom glasu vjernici pristupali i dopuštali da ih zahvati njegov poziv na obraćenje, svećenička ozbiljnost, revnost, temeljitost, ali i strpljivost, postojanost i pravičnost, rekao je biskup.
I u Štitaru i u Donjem Miholjcu osobito se držalo do liturgije i liturgijskog pjevanja, a preč. Antun rado je surađivao s časnim sestrama u župi, u Miholjcu čak s dvije zajednice. „Njegovu skrb za ministrante i župnu katehezu Gospodin je blagoslovio te se u vrijeme njegove službe iz ministrantskih redova, osobito u Štitaru, rodilo više svećeničkih, ali i ženskih redovničkih zvanja. Bio je poznat kao župnik koji osobito rado oko sebe okuplja svoje bogoslove i svećenike rodom iz župe; uvijek im je pokazivao osobitu gostoljubivost, te se činilo da su to trenuci njegove najveće sreće“, istaknuo je pomoćni biskup.
Naglasio je i osobitu revnost u ispovijedanju „kojom je preč. Drenjančević kod vjernika stvarao ozračje povjerenja u Boga, želju za obraćenjem i otvorenošću za darove Božjega oproštenja, dobrote i milosne ljubavi. I na taj je način dovodio Isusu, katehizirao, okupljao, bio putokaz svojim župljanima, ali i nama svećenicima. Velikodušno je pokornicima poklanjao svoje strpljenje i svoje vrijeme svaki dan i svake nedjelje, a njegovi župljani u Donjem Miholjcu to su iznimno cijenili, te su svog svećenika željeli zadržati u župi i nakon njegove mirovine, kako bi ga mogli pronalaziti u ispovjedaonici“, rekao je biskup i zaključio: „Ispovjedaonica i revnost te savjesnost u ispovjedničkoj službi ozbiljna je i snažna oporuka preč. Drenjančevića svim svećenicima“.
U ime vjernika župe Sv. Mihaela arkanđela u Donjem Miholjcu te filijalne crkve u Rakitovici, Milosrdnih sestara sv. Križa i Marijinih sestara, kulturno – umjetničkih društava Donjeg Miholjca i Rakitovice, zahvalnost pokojnom svećeniku oproštajnim govorom izrazio je Miroslav Černoga, član Župnog ekonomskog vijeća. Kroz 27 godina djelovanja preč. Drenjančevića u Donjem Miholjcu Černoga je istaknuo uvijek otvorena vrata crkve, župnog stana, župnog ureda i ispovjedaonice, a više od 50 godina svećeničkog života pokojnog svećenika usporedio je sa zrncima Gospine krunice. „Njegov život samozatajan i skroman, uvijek je bio prisutan u četiri zlatne riječi – molim, izvoli, hvala i oprosti“, rekao je Černoga. Svećeničku skromnost preč. Drenjančevića, ali i veliku ljubav prema svojim župljanima opisao je stihovima pjesnika: „Ni lijesa skučio nisam, a odlazim širokih grudi, moje najveće blago što stekoh na ovoj zemlji – bili su ljudi.“
Liturgijsko pjevanje tijekom mise zadušnice te sprovodnih obreda i ukopa predvodio je Župni mješoviti pjevački zbor Sv. Cecilije iz Donjeg Miholjca predvođen voditeljicom i orguljašicom s. Nikolinom Nikolić te dirigenticom, prof. glazbene kulture, Silvijom Ježić Knežević. M. Kuveždanin
