OSIJEK (TU) – Prema već ustaljenom rasporedu održavanja znanstvenih predavanja u organizaciji HKLD-a podružnice Osijek, u nadbiskupskom je Vikarijatu 17. svibnja, zapaženo predavanje imao izv. prof. dr. Vladimir Dugalić, moralni teolog s KBF-a u Đakovu. Tema o kojoj je dr. Dugalić govorio, Pravo na dostojnu smrt i s njom osobito vezanih Eutanazije i Distanazije, okupila je znatan broj liječnika. Okupljene je u ime predsjednice i organizatorice predavanja dr. Anamarije Čondor, pozdravio duhovnik HKLD-a, vlč. Stjepan Radić.
Uvodne dijelove svojeg izlaganja predavač je posvetio razjašnjenju pojmova kao i problematici moralne prosudbe djela tj. čina uopće. Naime, prije nego li se počne diskutirati o navedenim pojmovima eutanazije i distanazije, važnim se nameće osvijetliti polazišne tj. ono što držimo presudnim u moralnom kvalificiranju nekog čina (medicinskog i ljudskog uopće), pod vidom ispravnog odn. neispravnog. Za katoličku (bio)etiku, tako predavač, uvijek se polazi od objekta učinjenog, ne zanemarujući pri tome namjeru djelatnika kao i okolnosti. U tom smislu, te prema temeljnim crkvenim dokumentima, posebice Veritatis Splendor, postoje čini koji su u sebi, s obzirom na objekt, uvijek moralno nedopušteni. Stoga ne može prema katoličkoj moralci, neki moralno zao čin, biti opravdan dobrom namjerom.
S obzirom na navedeno, polazište pitanja odn. problematike o eutanaziji i distanaziji jest to da direktan i namjeran prekid ljudskog života odn. direktno i namjerno ubrzanje procesa umiranja, ne može biti opravdano dobrom namjerom (samilost prema bolesniku) jer je ono u sebi moralno nedopušten čin. Direktnoj i namjernoj eutanaziji suprotstavljaju se načela prava na život, budući da život predstavlja temeljnu vrijednost i dar je samog Boga Stvoritelja. Sigurno, pojam eutanazije je po sebi širok i općenit, te zahtijeva dodatna razjašnjenja. S obzirom na potonje, dr. Dugalić je razlikovao Izravnu od Neizravne eutanazije, pri čemu se prvu može označiti kao uzrokovanje smrti iz samilost s nakanom da se uklone teški bolovi, dok se neizravnu može definirati kao propuštanje poduzimanja postupaka koji održavaju produženje života. Obje su, za katoličku moralnu teologiju, u načelu neprihvatljive jer često isključuju sva redovita i izvanredna sredstava koja se mogu/trebaju poduzeti kako u smanjenju boli tako i čuvanju (produženju) života.
S
vakako, pitanja eutanazije i distanazije u sebi nose mnoge konkretne i time vrlo kompleksne situacije, pri čemu se u kratkim momentima iziskuje brza odluka liječnika odn. tima koji vodi dotično liječenje. U tom je smislu dr. Dugalić, svjestan mnogih dvojbenih situacija s kojima se liječnik (vjernik) susreće, istaknuo da se sam proces umiranja često ne može zaustaviti te da dužnost liječnika nije pod svaku cijenu zaustaviti taj tijek, budući da postoji i pravo na naravnu smrt. Time su također otvorena daljnja pitanja dostojanstvenog umiranja, hospicija itd… Predavač je također predstavio i polazišta profane (sekularne) bioetike odn. stavove znamenitih (američkih) bioetičara, pri čemu se dade primijetiti da su neki od njih, umjereni (Edmond Pellegrino) blizu stavovima katoličke bioetike (štoviše istu često i zastupaju), dok su drugi s polarizirajućim stavovima (Peter Singer) ne samo od nje udaljeni već bioetička pitanja i načela dovode često do apsurda.
Nakon predavanja uslijedila je konstruktivna i dinamična rasprava pri čemu su liječnici postavljali sasvim konkretna pitanja i slučajeve. Dr. Dugalić je pokušavajući odgovoriti na svaki casus istaknuo da se ovim problemima mora pristupiti sa dužnom obazrivošću i pozornošću, onkraj svakog relativiziranja i time pojednostavljivanja, imajući u vidu kako kompleksnost situacija u kojima se liječnici (vjernici) nalaze tako i katoličku bioetiku koja im u mnogim slučajevima može biti od konkretne pomoći, poglavito s obzirom na dvojbe u savjesti koje imaju. Vezano uz rečeno on ih pozvao i zamolio da prouče tekstove crkvenih dokumenata poput Evangelium Vitae, Donum Vitae te Veritatis Splendor. Znanstvenost i razina predavanja očitovala se i po tome, što se ono bodovalo prema pravilniku Hrvatske liječničke komore, što su liječnici također prihvatili s osobitim odobravanjem. Stjepan Radić
