Razgovaramo s biskupom Biskupije Porto-Novo u Beninu, mons. Aristideom Gonsallom, koji je posjetio Đakovačko-osječku nadbiskupiju. Zanimale su nas trenutne potrebe Crkve u Porto-Novu, ali i život Crkve na tom području, kao i Beninske biskupske konferencije.
- Preuzvišeni biskupe Aristide, dobro došli u Đakovačko-osječku nadbiskupiju. S obzirom da ste već boravili kod nas, poznat Vam je naš kraj. No, za početak našega razgovora bili bismo zahvalni kada biste predstavili Vašu biskupiju.
Biskupija Porto-Novo ustanovljena je 14. rujna 1955. godine. Ona se nalazi na krajnjem jugoistoku Benina. Središte biskupije je glavni grad Porto-Novo, koji je tridesetak kilometara udaljen od Cotonoua. Graniči s biskupijama Dassa i Abomey na sjeveru, a s Atlantskim oceanom na jugu, Nigerijom na istoku i Nadbiskupijom Cotonou na zapadu. Obuhvaća departmane (županije) Ouémé i Plateau, s površinom 4.545 km2.
- Potpredsjednik ste Beninske biskupske konferencije. Možete li nam opisati djelovanje i ustrojstvo ove biskupske konferencije te kojim se aktualnim pitanjima trenutno bavite?
Biskupska konferencija Benina (CEB) okuplja sve biskupe koji svoju pastoralnu službu vrše u Beninu. Osnovana je 1970.godine, a članica je Regionalne biskupske konferencije zapadne Afrike (CERAO) i Simpozija biskupskih konferencija Afrike i Madagaskara (SCEAM).
Biskupska konferencija Benina održava tri redovita plenarna zasjedanja, kao i izvanredna zasjedanja u slučaju velikih događaja i u trenutnim hitnim situacijama.
Redovita zasjedanja brinu se o temama koje su u skladu s pastoralnom godinom. Zato imamo prvo zasjedanje na početku pastoralne godine u listopadu. Održava se svake godine u drugoj biskupiji, prema dogovorenom rasporedu. Drugo se zasjedanje održava u siječnju i provodi vrednovanje (osvrt i analizu) na sredini razdoblja pastoralne godine. Drugo se zasjedanje održava u sjedištu Biskupske konferencije Benina u Cotonouu. Treće se zasjedanje održava u svibnju. Bavi se pitanjima vezanim za mala i velika sjemeništa (bogoslovije), a tada se dovršava vrednovanje (osvrt i analiza) pastoralne godine. Održava se u jednoj ili drugoj bogosloviji. Trebamo spomenuti Stalno vijeće Biskupske konferencije Benina. Sastoji se od predsjednika, dopredsjednika, glavnog tajnika i savjetnika. Stalno vijeće zaduženo je za pripremu redovitih plenarnih sjednica i vođenje redovitih administrativnih pitanja
Biskupska konferencija Benina zauzima se za mir, politički, društveni i međureligijski dijalog. Stoga je zabrinuta zbog trenutne društveno-političke situacije. Trudimo se da svoja iskustva i informacije iz svake biskupije dijelimo jedni s drugima. To nam pomaže da ih međusobno uspoređujemo na dobrobit naroda Božjega koji nam je povjeren.
- U tijeku je Sinoda o sinodalnosti na razini cijele Crkve. Kako je tekla njezina provedba u Beninu te koji su zaključci iz Vaše biskupije?
Svi su vjernici pokazali veliku zainteresiranost za Sinodu o sinodalnosti u našoj Crkvi u Beninu. Imali smo puno iskustvo sinode s biskupijskim sinodama i životom u Crkvi-obitelji, što je utjecalo i potaknulo vjernike da ova sinoda bude pozitivno prihvaćena. Tako da se velika većina vjernika uključivala u radionice s materijalom Instrumentum laboris kako u svojim župama, tako i u raznim ustanovama koje djeluju u službi Crkve za cjelovito promicanje čovjeka.
Što se tiče naše biskupije Porto-Novo, na kraju različitih susreta i radionica, biskupijsko povjerenstvo Sinode uputilo je jedanaest preporuka, od kojih smo već počeli konkretno vršiti tri preporuke. Prva se preporuka tiče stvaranja odjela za slušanje i duhovno praćenje. To smo ostvarili u svetištu Gospe Lagune (rijeke) Notre Dame des Lagunes u samom Porto-Novu, jer je puno vjernika izrazilo potrebu da ih njihovi pastiri trebaju više i pozornije slušati. Druga se preporuka tiče usklađivanja liturgijskih molitava u biskupiji. Primjerice, nije uvijek jednostavno moliti jednoglasno zbog različitih inačica iste molitve na istom jeziku. Za jezik goun postoji sada jedan prijevod uobičajenih molitvi, što omogućuje narodu Božjem da moli jednoglasno. Treća se preporuka odnosi na osnivanje Biskupijskog pastoralnog vijeća, što je nešto novo, jer se vjernici sada osjećaju aktivnim članovima biskupijskog pastorala. Trenutno radimo na provedbi ostalih preporuka.
- Svećenik ste 32 godine, a biskup devet godina. Kako ste doživjeli biskupsko imenovanje i koje događaje biste izdvojili kao najznačajnije tijekom tih devet godina Vaše službe?
Moram priznati da sam svoje imenovanje biskupom Porto-Nova doživio kao veliko iznenađenje. Takvo nešto nije mi bilo ni kraj pameti. Dok sam još bio župnik najmanje župe u Nadbiskupiji Parakou, koja je moja prva biskupija u kojoj sam bio inkardiniran, bilo mi je nezamislivo čak i pomisliti da bih mogao biti pozvan na takvu službu. Osjećao sam se kao da je kamen pao na moju glavu. I, slikovito rečeno, ostao sam bez daha. Pitao sam se: Zašto ja, a ne netko drugi? Ali nakon što sam odvojio vrijeme za molitvu i razlučivanje, shvatio sam ovaj Gospodinov poziv kao službu Crkve koja se od mene traži, a posebno u kontekstu Jubileja milosrđa 2015. godine, godine moga imenovanja i moga ređenja.
Shvatio sam da je to bio znak Božjega milosrđa. Unatoč mom grešnom stanju, Gospodin me poziva da izvršim plemenito, ali osjetljivo poslanje. Tijekom ovih devet godina biskupske službe istinski sam oduševljen gostoprimstvom, vjerom i dinamizmom Božjeg naroda.
Uspio sam uspostavili kontakt i dijalog s Božjim narodom iz svakog plemena, i dušama dobre volje, jer mogu razgovarati s njima na najmanje tri liturgijska jezika biskupije, osim francuskog koji je službeni jezik. Također sam oduševljen pastoralnim dinamizmom svećenika, Bogu posvećenih duša, redovnika i redovnica kao i pastoralnih djelatnika kojima sam iskazao svoje povjerenje u uvodnom govoru prije devet godina. Duh Sveti je na djelu i sve sam svjesniji izazova koji me čekaju nadolezećih godina, ali računam na milost Duha Svetoga i Djevice Marije, Gospe od Bezgrešnog Začeća, zaštitnice biskupije iz koje dolazim.
- Kako izgleda jedan vaš radni dan u Biskupiji Porto-Novo?
Jedan moj radni dan je vrlo jednostavan. U Biskupskom ordinarijatu živim u zajednici u kojoj su redovita vremena molitve i zajedničkih obroka. Ujutro imamo službe čitanja i misu, nakon čega slijedi vrijeme zahvalnosti Bogu u tišini. U podne svi zajedno izmolimo Anđela Gospodnjeg i podnevnu molitvu časoslova. Svake večeri molimo večernju krunicu i Povečerje prije spavanja. Naravno da između molitvi imamo vremena za doručak, ručak i večeru, kao i za obavljanje nekih poslova. U rano jutro, prije nego siđem u kapelicu, uvijek izmolim svoje osobne molitve, a prije spavanja zahvalim Gospodinu za dan koji je protekao. Prijepodne s vjernicima ili svećenicima imam razgovore prema terminima. Izvan kruga zajednice Ordinarijata, imam i druge pastoralne službe, posebice podjele sakramenta potvrde, razne susrete s pastoralnim djelatnicima, pastoralne vizitacije. I da ne zaboravim napomenuti, vrijeme rano ujutro ili kasno navečer odvajam za tjelovježbu.
- Sigurno nije jednako biti biskupom u Europi i u Africi. Kakva je suradnja Crkve i državne, političke vlasti u Beninu, odnosno Vašoj biskupiji?
Prije svega, treba napomenuti da se Biskupija Porto-Novo sastoji od 12 općina. To su: Porto-Novo, Seme-Podji, Agueguee, Adjarra, Avrankou, Dangbo, Adjohoun, Sakete, Ifangni, Adja-Ouere, Pobe i Ketou. Ali je grad Porto-Novo središte biskupije. On je ujedno i glavni politički grad Benina. Porto-Novo je najmanja općina u Beninu, s površinom od 52 km2, ali je po značaju drugi grad Benina, 30 km udaljen od grada Cotonoua i samo 12 km od Nigerije. U Porto-Novu se nalazi Parlament (sabor) i druge institucije Republike. To je blagoslov za našu biskupiju. Suradnja Crkve i države odvija se u dobrim uvjetima. Povezani smo i dobro surađujemo s političko-administrativnim vlastima. Primjerice, svake godine uoči proslave Dana neovisnosti naše države, 1. kolovoza, slavimo 31. srpnja u katedrali misu za državu. Tom prigodom pozivamo i čelnike institucija, političko-upravne, civilne i vojne vlasti, vjerske i tradicijske poglavare, koji se rado odazivaju našem pozivu.
- Naš vjernici rado pomažu školovanje djece u misijskim zemljama, gradnju škola i drugih infrastrukturnih objekata za školovanje djece. Kakve su i kolike trenutne potrebe?
Najbitnija stvar i jedna od sadašnjih temeljnih potreba je obrazovanje sve djece, a napose djevojčica. Postotak pismenosti na francuskom i na našim lokalnim jezicima i dalje je vrlo nizak. A kako je francuski pjesnik Victor Hugo dobro rekao: Svako je dijete koje podučavamo čovjek kojega dobivamo. U našim župama, u našim ustanovama kao što su katoličke škole, vidimo pozitivan učinak školovanja na djecu. Školovanje i obrazovanje djece, napose djevojčica, prioritet je za bolju komunikaciju i sigurnost njihove budućnosti.
- Na području naše nadbiskupije bilo je nekoliko svećenika koji su na službu stigli iz Benina. Trenutno je tu vlč. Leon Noudeviwa Sagbohan i dvojica bogoslova. No, kakva je formacija bogoslova, budućih svećenika u Beninu? Koliko traje teološki studij, kako je koncipiran boravak u bogoslovnom sjemeništu?
Blagoslivljam Gospodina za ovu sretnu misijsku suradnju između naše dvije sestrinske biskupije. To je stvarno velika milost. Znamo da Biskupija Porto-Novo ima dugu misionarsku tradiciju koju je danas potrebno ojačati za buduće generacije misionara. Ali na našim je lokalnim svećenicima da svjedoče Kristovu ljubav prema ovcama stada i da i dalje održavaju živim plamen misionara i naših predšasnika u svećeništvu.
Stalo je nam do toga da šaljemo svećenike koji su otvoreni duhu misije i koji su sposobni suočiti se s raznim izazovima. Ali tome prethodi duga priprema u našim sjemeništima. Dakle, imamo mala (dio osnovne škole) i srednja sjemeništa (srednja škola) za pripremu kandidata za različite državne ispite. Zatim sjemeništarci nakon mature odlaze u Propedeutsko sjemenište, na jednu godinu studija duhovnosti. Nakon jedne godine studija duhovnosti, ulaze u Filozofijsko sjemenište, u kojem obrazovanje traje tri godine, nakon čega stječu diplomu prvog stupnja (licenca). Poslije razdoblja filozofije, bogoslovi odlaze na kanonsku praksu koja traje godinu dana. Po završetku te pastoralne prakse, svoj teološki studij mogu nastaviti u jednoj od dvije glavne međubiskupijske bogoslovije, koje su teološki zavodi, gdje obrazovanje traje 4 godine. Potom bogoslovi odlaze na đakonsku praksu, nakon koje slijedi ređenje.
- Što govore svećenici koji se iz Hrvatske vrate u Benin, kakva iskustva nose te kakav Vi dojam imate s obzirom na formaciju koju ovdje stječu?
Ovdje bih želio čestitati na hrabrosti i odlučnosti svećenicima koje šaljemo u misije, posebno kad se moraju suočiti s izazovima nove kulture, klime i, dakako, jezika, što se osobito odnosi na misiju u Hrvatskoj. Njihova nas svjedočanstva uvjeravaju da je to lijepo iskustvo i da nismo pogriješili što smo ih poslali. Jer nama je uvijek na korist otvorenost naših obzora prema drugim kulturama od kojih trebamo učiti kako bismo se bolje suočili s današnjim misijskim izazovima.
- I sami ste posjetili neke od naših župa, što ste zamijetili?
Moram priznati da sam jako zadovoljan svojim sadašnjim boravkom u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Program mi je omogućio da svaki dan posjetim barem jednu župu kako bih u njoj slavio sv. misu i susreo se s animatorima misionarskih skupina. Moram priznati da je misionarski duh vjernika đakovačko-osječke Crkve razbio moje predasude, jer jedno je čuti, a drugo je stvarnost vidjeti vlastitim očima. Došao sam i vidio tople, mlade zajednice, pune entuzijazma u prakticiranju svoje vjere. Vidio sam dinamične svećenike i pastoralne djelatnike pod mudrim vodstvom mons. Đure Hranića, mjesnog nadbiskupa, i pomoćnog biskupa mons. Ivana Ćurića. Blagoslovljen budi Bog u svemu tome! Ukratko, moji dojmovi su u velikoj mjeri pozitivni.
- Afrički kontinent i misijske zemlje često se spominju kao mjesta velikog broja duhovnih zvanja. Što potiče mlade da se odazivaju?
Da, istina je da broj zvanja kod nas raste. Bogu zahvaljujemo na tome. Motivacije odziva na zvanje su različite, kako kod mlađih dječaka koji ulaze u malo sjemenište, tako i kod onih starijih koji ulaze u bogosloviju. Ono što je bitno – svatko od njih želi služiti Gospodinu odgovarajući na njegov poziv. Neki od naših sjemeništaraca već su pripremljeni u krugu svojih obitelji i kršćanskom okruženju u kojemu žive. Druge su potakla osobna iskustva obraćenja da daju svoj život za Gospodina. Ali u svemu tome trebamo pozorno razlučivati zvanja, jer kod mladih motivacija ne mora uvijek biti iskrena. Svjesni smo da postoje mladi koji svećeništvo vide kao bijeg, jer krivo misle da se svećenici u životu ne bore. Takvi mladići mogu biti sutra loši svećenici. Mišljenja sam da se stvarno iskren poziv može prepoznati tek kad kandidat započne studij teologije jer prethodno stečena diploma (matura, diploma prvostupnika) može biti razlogom za izlaz i prekid svećeničke izobrazbe. Ovo je samo moje mišljenje. O tome se može raspravljati.
- Ako smo dobro informirani, napisali ste i knjigu tematiziranu duhovnim zvanjima. Možete li izdvojiti glavne naglaske?
U biti nisam napisao knjigu o svećeničkom i redovničkom zvanju, ali je moj doktorski rad u pastoralnoj teologiji bio usredotočen na temu Zvanje ili poziv: razlučivanje sposobnosti mladih za svećeničku službu u Beninu. To je doprinos odgoju kandidata u našim bogoslovijama u Beninu. Osobno sam predložio neka temeljna načela za odgoj svećeničkih kandidata. Budući da cijela Crkva snosi odgovornost za zvanja, jedan od kriterija razlučivanja nalazi se u sposobnosti sudjelovanja svih krštenika u toj suodgovornosti u Crkvi, a to je i prioritet Drugoga vatikanskog sabora. Svaki muškarac i svaka žena pozvani su, shodno svojim karizmama, ostvariti svoje zvanje u Crkvi, bez obzira na rasu, jezik ili kulturu. Drukčije rečeno, ako cijela Crkva snosi odgovornost za poziv, obvezno je da sudjelovanje svih krštenika, odnosno svih laika, muškaraca i žena, postaje jedan od kriterija razlučivanja. Tako sam zamislio suradnju i muškaraca i žena u odgoju budućih svećenika. Odgojiti mlade na ljudskom području, osobito u pogledu njihove emocionalne zrelosti i pripreme za celibat, zahtijeva zajedničko sudjelovanje laika obaju spolova. Tako sam jedno poglavlje doktorskoga rada posvetio mogućnosti sudjelovanja žena u odgoju kandidata za svećeništvo.
- Uz svećenike, tu su i redovnice iz Hrvatske koje su već dugi niz godina na službi u Beninu, a posljednje vijesti kažu kako su potaknule i domaće sestre da pođu u misije u Kamerun. Što potiče i raspiruje misijski žar – kako Vi to vidite?
Redovito sam bio obavještavan o misijskoj inicijativi Marijinih sestara čudotvorne medaljice. Naime, njihov dinamizam privukao je pozornost jedne sestrinske Crkve koja ih je pozvala te su one nakon provedenoga vremena u molitvi i promatranju odlučile osnovati zajednicu u Kamerunu. To je znak da misija nije ograničena, ali i da nije potrebno imati velik broj članova prije nego što se krene u misiju. Dinamizam redovničkih zajednica u Beninu, osobito Marijinih sestara čudotvorne medaljice, već je dobro poznat. Molim Gospodina da podiže još više dobrih duša kako bi se nastavilo djelo osnivača i osnivačica.
- Kakav je život u Africi, a kakav u Europi? Mi se često divimo radosti ljudi u afričkim zemljama unatoč svim nedaćama života, dok Europejci unatoč materijalnom obilju često žive u besmislu, tuzi, depresiji…
Ovo je pitanje opširno i zahtijevalo bi puno vremena i prostora da bismo mogli odgovoriti na svaku njegovu točku. Naime, svaki narod ima svoje posebnosti i ne smijemo dopustiti da na nas utječu stereotipi. Životni problemi otprilike su isti i na jednom i na drugom kontinentu, ali sve je u načinu na koji pristupamo životnim poteškoćama. Međutim, moramo priznati radost života koja se vidi na licu djeteta iz Benina. S ono malo sredstava koje ima, dijete u Beninu ima uvijek osmijeh na usnama, a lice mu blista.
Materijalna dobra često se smatraju odgovornima za gušenje radosti u bogatim zemljama, ali ja vjerujem da sve ovisi o tome kako ljudi upravljaju tim materijalnim dobrima, priznajući da sve dolazi od Boga i da sve primamo od njega. Kad čovjek počne sebe smatrati Bogom, zato što mu ništa ne nedostaje, tada čovjekova sreća na kraju blijedi ili čak nestaje. Tako se čovjek izlaže depresiji i tuzi. Kojem god da kontinentu pripadamo, moramo ponovno otkriti smisao za Boga, jer stvorenje bez Boga nestaje.
- Možete li usporediti Crkvu u Beninu i Crkvu u Hrvatskoj – postoje li sličnosti, a koje su najupečatljivije razlike?
Imamo zajedničku radost, a to je radost predanih i raznovrsnih zajednica. U malo dana ne mogu se donositi zaključci, jer bi oni bili preuranjeni. No s obzirom na ono što mi je Gospodin dao da iskusim tijekom svoga boravka, mogu reći da su zajednice, kao i u crkvama u Beninu, žive i srdačne, jer pjevaju slavi Gospodnjoj. Svećenici su predani, a vjernici otvoreno očituju radost pripadnosti Božjoj zajednici. Crkve su lijepo uređene i zaista sam bio zadivljen ljepotom đakovačke katedrale i osječke konkatedrale, kao i ljepotom modernih crkava koje su dobro održavane zbog sredstava koja imaju na raspolaganju Crkva u Hrvatskoj. Što se nas tiče, moramo strože upravljati ograničenim sredstvima koja su nam na raspolaganju za upravljanje i održavanje naših crkava.
- Tijekom posljednjih godina često slušamo o zlostavljanju maloljetnika u crkvenim krugovima, tu su i rasprave o istospolnim parovima i crkvenoj ženidbi, a onda i one o ređenju žena… Koliko to dopire do Crkve u Africi i ima li ikakav utjecaj na crkveni život?
Situacije i pitanja koja spominjete ne zaobilaze ni Crkvu u Africi. Tijekom sinodskog rada neka pitanja slična tim ponovno su isplivala na površinu. I mi smo također uključeni u te rasprave, premda one imaju manju vidljivost negoli je to slučaj, primjerice, na Zapadu. Kad se neke teme dotaknu, tradicija može biti uteg koji će ih olako potisnuti ušutkivanjem, tako da se o njima se više ne govori. Ali Crkva u Beninu ostaje budna kako bi predvidjela buduće situacije. Upravo je zbog toga Biskupija Porto-Novo, oslanjajući se na preporuku pape Franje, prije četiri godine uspostavila Crkveni ured za prijave, u kojem se primaju i pregledavaju upućene pritužbe i prijave o zlostavljanju maloljetnika. To je dobar način slušanja Božjeg naroda.
- Kontakti naše Nadbiskupije s Vašom Biskupijom Porto-Novo započeli su prije 30-ak godina preko Marijinih sestara čudotvorne medaljice, koje su otišle u misije u Vašu biskupiju. Ta se suradnja postupno razvijala ponajprije u obliku tzv. „kumstava na daljinu“, odnosno u obliku materijalne pomoći za školovanje pojedine djece i bogoslova, te ostvarenju projekata Marijinih sestara. U novije vrijeme Vi ste dopustili da dvojica Vaših svećenika dođu u našu Nadbiskupiju kao svećenici Fidei donum. U našim odgojnim i obrazovnim ustanovama trenutno su na svećeničkoj formaciji i dvojica Vaših bogoslova. Naš nadbiskup je radostan što ste došli i osobno upoznati našu Nadbiskupiju. Kako Vi vidite nastavak suradnje između dviju biskupija? Imate li prijedloga i očekivanja s obzirom na područja i naglaske te suradnje? Imate li kakvih konkretnih prijedloga?
Blagoslivljam Gospodina što sam – zahvaljujući radu mojih prethodnika – pastir biskupije snažnog misijskog duha. Preuzeo sam Crkvu s misijskom tradicijom i sebe ucijepio u tu tradiciju. Tako imamo svećenike misionare koje šaljemo na misiju ad intra, unutar samog Benina, tj. u biskupije u Beninu u kojima nema dovoljno svećenika, i na misiju ad extra, izvan Benina, većinom u Europu. Isto to čine redovnici i redovnice, primjerice, Marijine sestre čudotvorne medaljice, koje dobro poznajete.
U misionarskom duhu prihvatio sam poziv i došao u Đakovačko-osječku nadbiskupiju kako bih zahvalio mjesnom nadbiskupu i svim svećenicima i vjernicima koji primaju svećenike koje šaljemo kod vas na misiju. Ovaj moj posjet također mi je velika prigoda da vidim uvjete života svećenika, kako bih mogao dati prijedloge da budu još bolji. Jako sam zadivljen vašim gostoprimstvom iskazanim mojim svećenicima i bogoslovima. Zato je moja velika želja da se ova tradicija nastavi i dalje, samo što trebamo unutar našega konteksta više pozornosti posvetiti daljnjoj i neposrednoj pripremi misije Fidei donum, kao i odgoju bogoslova.
- Uz teološki studij, obrazovali ste se i na području moderne književnosti te ste autor nekoliko zbirki poezije. Što je potaknulo ljubav prema književnosti? Kako nastaju Vaše pjesme ? Koliko je vremena trebalo da ih prikupite i izdate zbirku?
Sve je počelo mojim klasičnim odgojem za svećeništvo. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja upisao sam A1 razinu studija književnosti. Po završetku, poslušavši savjet i mišljenje profesora Bogoslovije Saint Gall u Ouidahu, moj me biskup, pokojni mons. Nestor Assogba, poslao za odgojitelja i profesora književnosti u sjemenište Gospe Fatimske (Notre Dame Fatima) u Parakou. Kako sam želio biti što stručniji profesor književnosti, mons. Nestor Assogba učinio je sve da me upiše na Katoličko sveučilište Zapada u Angersu te da tamo nastavim studirati istodobno teologiju i modernu književnost. Na tom sam se sveučilištu na neki način oblikovao i bio sam fasciniran poezijom koju sam studirao u generičkoj perspektivi.
Pretjerao bih ako kažem da sam plodan pisac. Tek stupam na književnu scenu i upravo sam napisao svoju treću knjigu. Zbog zahtjevnosti svoga obrazovanja, opredijelio sam se za poeziju i pripovijetke. Za poeziju sam se odlučio jer sam se njome dugo bavio, a za pripovijetke kako bih mogao iznijeti svoja zapažanja i tumačenja događaja iz svakodnevnog života.
Uvijek sam zagovarao i tražio od studenata da ovladaju klasičnim stilom prije nego što uzmognu imati vlastitu slobodu pisanja. To je zahtjev koji sam postavio već kao profesor književnosti u sjemeništu Gospe Fatimske, (Notre Dame de Fatima) u Parakou. Moram priznati da prije svog diplomskog studija književnosti nisam mnogo znao o poeziji. Tek nakon usvojene generičke perspektive počeo sam pisati pjesme prema nadahnuću.
- Što trenutno čitate? Imate li najdraže autore?
Često uporedo čitam dvije različite knjige, dva različita djela: duhovno i svjetovno djelo. Trenutačno rado čitam na francuskom Voltaireovu zbirku Zadig te knjigu redovnika Anselma Grüna, čije pisanje iznimno cijenim, Mala meditacija o otajstvu prijateljstva.
- Što biste poručili svećenicima i vjernicima Đakovačko-osječke nadbiskupije?
Što još mogu reći? Želim samo još ponoviti, još jednom iskazati svoju zahvalnost za vaše gostoprimstvo gdje god sam bio. Misijska snaga, kao i osjetljivost župnika i vjernika, očitovali su se u raznim dobrovoljnim prilozima za misije, na čemu sam iznimno zahvalan. Obećavam da će svi vaši darovi biti upotrijebljeni na slavu Božju i za spasenje naroda Božjega za koji sam odgovoran u Biskupiji Porto-Novo.
Pozivam sve sinove i kćeri ove Đakovačko-osječke nadbiskupije da čuvaju i dalje razvijaju duh gostoljubivosti i nesputanosti prema strancima. To je zaista lijepo. Bog vas blagoslovio!
Priredili: Boris Vulić, Martina Kuveždanin
Prijevod: Leon Noudeviwa Sagbohan, Ivica Raguž
Foto: M. Ivanišić/Tiskovni ured
