SPLIT (IKA/TU) – Donosimo pozdravni govor predsjednika Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića na početku Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje osnovnih škola o temi „Ukorijenjeni u nadi. Povijest i vjeronauk na istom putu“ u četvrtak 28. kolovoza u Splitu.
Iznimna mi je čast pozdraviti vas na početku ove Katehetske ljetne škole u ime hrvatskih biskupa i u svoje ime. Svaka je katehetska škola u Splitu prekrasna postaja na zajedničkom putu rasta u znanju i vjeri svih nas, kateheta i vjeroučitelja, vjernika laika, redovnica i svećenika. Ona nas svake godine sabire poslije ljetnih praznika te njome započinjemo na neki način i novu školsku i vjeronaučnu godinu. Ipak, ovogodišnja Škola je na neki način i posebna.
Najprije zato što se održava u Splitu, gradu tisućljetne povijesti Crkve i države. Posebna je i zbog toga što „povijest ovdje nije šutjela“, a nadam se da će i ova dva dana postati dio naše osobne te kolektivne povijesti. Ovogodišnja je Škola drukčija i zbog toga što je ovo grad koji nas podsjeća da i u beznandnim situacijama povijesnih okolnosti, kakve su ovdje doživljavali kršćani prvih vremena, nada u novi život Crkve i u budućnost vjere nikada nije doživjela svoj suton. Posebna je i poradi toga što se događa u gradu, koji je – u potpunosti utemeljeno i opravdano – izabran za održavanje Međunarodnog simpozija povodom 1100. godine salonitanskih sinoda i početaka Hrvatskoga kraljevstva, ali i zbog toga što je ovdje, u ovom gradu i nadbiskupiji bilo održano na tu istu temu i finalno natjecanje vjeronaučne olimpijade na državnoj razini. Ima li, dakle, boljega i ljepšega mjesta od Splita za posvetiti se kroz dva dana koja su pred nama, temi: Ukorijenjeni u nadi. Povijest i vjeronauk na istom putu?!
Ova katehetska škola na vrlo spretan način, kako svojim naslovom tako i sadržajem, povezuje sve jubileje koje ove godine obilježava sveopća Crkva te Crkva u našem Hrvatskom narodu. Rado, stoga, citiram riječi dr. Sabine Marunčić, više savjetnice za vjeronauk u splitskoj podružnici Agencije za odgoj i obrazovanje, suorganizatorice ove Škole, koja u svom uvodu u prigodnoj knjižici koju držimo u rukama piše:
„U vremenu kada mnogi gube osjećaj za svoje korijene i identitet, kao odgojitelji, vjeroučitelji, roditelji i vjernici, dužni smo ponovno otkriti ljepotu svoje vjere, snagu zajedništva i nadu koja nas, poput sidra, čvrsto drži u olujama života“.
Naime, kolikogod se čini da su svijet, a s njim i suvremeni čovjek, zaokupljeni svojom tragičnom ratnom sadašnjošću, te u budućnost gledaju kao u bijeg iz aktualne stvarnosti, tražeći utjehu u tehnološkom, ekonomskom i društvenom razvitku, povijest je, ako uopće i dolazi do izražaja, postala temom medijskih članaka s točno zacrtanim nakanama i ciljevima te mjestom sučeljavanja i konfrontacije različitih mišljenja i interpretacija, te tako samo još jednim područjem društvenih podjela i sučeljavanja. Ne vjerujem da ću puno pogriješiti ako ustvrdim da se to na poseban način odnosi na Crkvu i na našu crkvenu povijest.
Zbog toga mi je drago da ćemo na ovoj katehetskoj školi, kako dolikuje didaktičkom principu korelacije i znanstvenom načelu interdisciplinarnosti, za isti stol dovesti i smjestiti teologiju i društvenu znanost, Crkvu kao instituciju i njezinu povijest u perspektivi svjetske povijesti, te vjeronauk u školi i povijest kao predmetne discipline.
Naravno da historiografija, povijest kao znanost, ima drukčiji znanstveni metodički pristup čitanja povijesti od onoga kako to čini Crkva iz teološke perspektive. Povijest će vjerojatno isti sadržaj tumačiti polazeći od kulturoloških, političkih, socioloških premisa. To neće biti strano niti teologiji, odnosno vjeronauku u školi. Ipak, koliko god neki povijesni događaji bili veliki ili mali, važniji ili manje važni, oni su na određeni način fragmenti, koji imaju svoj početak i svoj kraj. Poznaju svoj uzrok i posljedicu. No, kad je riječ o teološkom tumačenju, i ne samo crkvene povijesti, ne zaboravljamo činjenicu vjere koja nas uči da se u konkretnom vremenu i prostoru objavljuje nadvremensko i izvanprostorno; još više: da se i u najmanjim, osobnim biografijama, može očitovati ono Najveće, koje postoji jedino u Bogu. Povijest ovoga svijeta uklopljena je i kroz nju se ostvaruje i povijest spasenja. U tom je smislu povijest i više od činjenica. Njezin smisao leži u njoj, ali i iznad nje. Bog je njezino središte, ali i njezin cilj. Kad ne bi tako bilo, tada ne bi bio moguć niti govor o nadi, koja na tako lijep i snažan način zaokružuje pripovijest ove Katehetske škole.
Drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji! Povjesničar je prorok koji gleda unatrag. Događaje razumije čitajući ih od kraja prema početku; od sada unazad. Noviji događaji pomažu nam dublje i šire shvatiti značenje, važnost i slojevitost onih prethodnih te njihovu uzajamnu povezanost. Zato je povijest učiteljica života i predstavlja korijenje iz kojega se raste u budućnost.
Zahvaljujem Vam u ime nas biskupa što po vama, u našim osnovnim školama, još uvijek odjekuje glas povijesti Crkve, koja se pretače u sadašnjost te otvara vrata budućnosti, koju s nadom iščekujemo. U našem pastirskom pismu Na kršćanskim temeljima, u zajedništvu vjere, hodočasnici nade piše: „Spomen na bitne događaje naše povijesti nije samo površno pamćenje, nego je prepoznavanje našega hoda s Gospodinom te uprisutnjenje našega odnosa s njim koji je u temelju tih povijesnih događanja. Zbog toga su ona za nas otajstvena“ (br. 9). Zbog toga je i ova Katehetska ljetna škola posebna, utkana u otajstvenu stvarnost, u otajstvo Božjeg zajedništva s nama ljudima!
On, središte naše povijesti i temelj našega zajedništva, neka blagoslovi i rad ove naše Katehetske škole.
Hvala na pozornosti!
✠ Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki
predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju
