BISTRINCI (TU) – Na blagdan svetog Stjepana, mađarskog kralja, koji se u Bistrincima tradicionalno slavi kao crkveni god, u filijalnoj crkvi svečano je postavljena i posvećena spomen-ploča sluzi Božjem pateru Pelbàrtu Lukàcsu, rođenom Bistrinčaninu, jednom od sedmorice franjevaca, članova Mađarske franjevačke provincije, koji su podnijeli mučeništvo za vrijeme komunizma. Ove godine navršava se 100 godina od njegovog rođenja i u povodu toga Župa Belišće željela je odati počast velikoj osobi koja je rođena u Bistrincima, a koja će biti podignuta na čast oltara, otkriva nam župnik Župe Belišće koji je ujedno i posvetio spomen-ploču, fra Branko Janjić.
Valja podsjetiti da je u Budimpešti 27. studenoga 2011. godine otvoren dijecezanski postupak za proglašenje blaženima sedmorice franjevaca, članova Mađarske franjevačke provincije sv. Ivana Kapistrana koji su podnijeli mučeništvo između 1944. i 1954. godine. To su: o. Krizosztom Körösztös (1909.-1944.), o. Kristóf Kovács (1914.-1944.), o. Zénó Hajnal (1900.-1944.), o. Szaléz Kiss (1904.-1946.), o. Pelbárt Lukács (1916.-1948), o. Rafael Kriszten (1899.-1952.) i o. Bernát Károly (1892.-1954.).
U podacima o jedinom od sedmorice mučenika koji je rođen u Hrvatskoj, nalazimo podatak da se u obitelji Stjepana Lukácsa i Jelisave (Eržebet), r. Novak u Bistrincima 18. veljače 1916. rodio sin, koji je već sljedećega dana kršten u župnoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu. Nadjenuli su mu ime Ladislav – László. Već u svojoj prvoj godini ostaje bez oca, a po završetku rata s majkom odlazi u Budimpeštu te svoj životni put usmjerava prema franjevačkom redu. U samostan ulazi 29. kolovoza 1936. i postaje član Mađarske franjevačke provincije sv. Ivana Kapistrana. Prve redovničke zavjete položio je 30. kolovoza 1937., dobivši redovničko ime Pelbárt, a svečane zavjete polaže 3. svibnja 1941., iste godine kada je primio i red subđakonata. U Budimpešti je zaređen za svećenika 21. lipnja 1942.
Nakon ređenja postaje profesor i vicemagistar u franjevačkom zavodu Seraphicum. Pokazivao je veliku darovitost i zauzetost u studiju. Svjedočanstva spominju da je govorio šest jezika. Bio je veoma brižan oko redovničke formacije. Osobito ga je privlačio apostolat pisanih medija. Od 1943. surađuje u provincijalnom ekumenskom časopisu. U kolovozu 1945. poslan je na službu u grad Hatvan, gdje se, zajedno s ostalom subraćom, napose brine o siromaštvu, razvijajući karitativni apostolat. Tadašnjim komunističkim vlastima u Mađarskoj smetala je uloga i djelovanje franjevaca među narodom, kao i svaki napredak kršćanskog života.
Otac Pelbárt uhićen je u noći između 6. i 7. svibnja 1946. Na temelju montirane optužbe da je sudjelovao u pripremanju antisovjetskih aktivnosti u gradovima Hatvanu i Gyöngyösu. Optužnica mu je povezana s onom patera Szaléza Kissa. Komunističke vlasti predale su o. Pelbárta sovjetskom sudu koji ga je osudio na 10 godina prisilnog rada. Kao zarobljenik, izložen oskudici i porugama, deportiran je na sjever, sve do Karelije (danas dio Ruske Federacije), u radni logor u gradu (Medvezhyegorski) na obali jezera Onega, gdje je u zatočeništvu i preminuo 18. travnja 1948. godine. Lidija ANIČIĆ/Glas Slavonije
