OSIJEK (TU) – „Društveno-socijalna dimenzija vjere“ bila je tema posljednje u nizu korizmenih tribina u ciklusu „Kršćanska vjera“ u organizaciji Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ Tribina je održana 12. travnja u pastoralnim prostorima Vikarijata Osijek, a o temi je govorio izv. prof. dr. Vladimir Dugalić (KBF Đakovo), predstojnik Instituta.
U uvodu je istaknuo kako se danas često može čuti kako je vjera privatna stvar pojedinca te da se laičnost i sekularnost države sastoji u oslobođenju cjelokupne javne sfere od svakog utjecaja koji se vrši u ime religije ili jedne određene ideologije. „Laičnost postaje ideal koji omogućuje svima, i vjernicima i nevjernicima, da žive zajedno a da ni jedni ni drugi ne budu stigmatizirani zbog svojih osobnih uvjerenja. Istovremeno, naglašava se kako sekularnost nudi oslobođenje od bilo kakvog dogmatizma te potiče razvijanje kritičkog mišljenja. Cilj je izgraditi racionalnu autonomiju osobe, osobito obrazovanjem koje bi bilo oslobođeno od bilo kakvog oblika nametanja vjerskog mišljenja i drugih oblika pritisaka. Sekularnost stoga ne osporava građanima pravo na vjersku slobodu, ali vjeru promatra, prije svega, kao pripravu duše za nebo, oduzimajući joj društveno-socijalnu dimenziju“, pojasnio je predavač.
Pojašnjavajući odnos između političke zajednice i Crkve, prof. Dugalić je rekao: „Drugi vatikanski sabor je naglasio kako su, svaka na svom području, neovisne jedna o drugoj i autonomne, ali su istovremeno obje u službi osobnog i društvenog poziva istih ljudi te to zahtjeva i njihovu međusobnu suradnju. Pravedno uređenje društva i države središnja je zadaća politike te Crkva ne može i ne smije na sebe preuzeti političku borbu za uspostavu što pravednijeg društva. Crkva, naime, vjerna Evanđelju i vršeći svoju misiju u svijetu, pozvana je biti znak i čuvar transcendentnosti ljudske osobe te promicati i uzdizati što je god istinito, dobro i lijepo u ljudskoj zajednici te putem čišćenja razuma i putem etičke formacije, osobito buđenjem duhovnih snaga i oblikovanjem savjesti, pružiti svoj specifični doprinos za razumijevanje i političko ostvarivanje zahtjeva pravednosti. I tu se vjera i politika susreću.“
Zanijekati vjeri njezinu društvenu dimenziju zapravo znači oduzeti čovjeku njegovu relacijsku narav, rekao je predavač i naglasio: „Dostojanstvo koje je čovjek dobio u činu stvaranja na sliku Božju poziva ga i obvezuje da traži i živi ispravan odnos prema Bogu, kojemu sve duguje, ali uključuje i dinamiku odnosa zajedničke odgovornosti, poštivanja drugoga i stalno traganje za ravnotežom ne samo među spolovima, nego i između osobe i zajednice.“ Društvena dimenzija vjere očituje se u načinu njezinog prenošenja – ono se uvijek odvija u vremenu, s jednog naraštaja na drugi, budući da se vjera rađa iz susreta koji se događa u povijesti i prosvjetljuje naše putovanje u vremenu, rekao je prof. Dugalić i nastavio: „Osoba uvijek živi u odnosu, pripada drugima, njezin život zadobiva na širini u susretu s drugima te je i naše znanje i samosvijest relacijskog tipa jer su vezani uz druge koji su živjeli prije nas.”
Naglašavajući da evangelizacija mora ići za uspostavom Kraljevstva Božjega i u mjeri u kojoj to uspijemo uprisutniti u toj mjeri će i društveni život biti prostor ispunjen bratstvom, pravednošću, mirom i dostojanstvom za sve, predavač je zaključio: „Pozvani smo obogatiti i uskvasati samo društvo s evanđeljem. U tom smislu vjera nam pomaže shvatiti arhitekturu ljudskih odnosa jer shvaća njihov krajnji temelj i konačni cilj u Božjoj ljubavi te tako rasvjetljuje umijeće građenja, pretvarajući se u služenje općem dobru. Na tom tragu otkriva nam se i socijalna dimenzija vjere jer opredjeljenje Crkve za siromahe nije samo sociološka, nego, prije svega, teološka kategorija. To je osobit oblik oživotvorenja kršćanske ljubavi i izričaj naše društvene odgovornosti. Svi kršćanski vjernici pozvani su zauzeti se za oslobođenje i promicanje siromašnih tako da se oni mogu potpuno uključiti u društvo. To pretpostavlja da moramo čuti vapaj siromašnoga i priteći mu u pomoć. Siromah, kada je ljubljen, ‘smatra se velikom vrednotom’, i to je ono po čemu se istinsko opredjeljenje za siromašne razlikuje od bilo koje ideologije, od bilo kojeg pokušaja da se siromašne iskorištava za osobne ili političke interese, ističe papa Franjo. Bratstvo i pravednost su sastavni dijelovi evangelizacije jer istinska vjera – koja nije nikada lagodna i individualistička – uvijek podrazumijeva duboku želju za promjenom svijeta, prenošenjem vrednota, da iza sebe ostavimo donekle bolji svijet nego što smo ga našli.“ M. Kuveždanin
