OSIJEK (TU) – „Ne znam možemo li mi ljudi čuti ljepšu i radosniju vijest od ove koja nam poručuje da je sam Bog poželio biti čovjekom. On nam danas dolazi kao maleno dijete. Otvorimo mu svoja srca i ne bojmo ga se“, rekao je mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup uvodeći u slavlje mise polnoćke, u skladu s epidemiološkim mjerama, 24. prosinca u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla. U koncelebraciji je bio domaći župnik mons. Adam Bernatović, profesor fundamentalne teologije na KBF-u u Đakovu i sveučilišni kapelan dr. Davor Vuković, svećenik u miru Vladimir Mikrut, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata Domagoj Lacković te domaći župni vikari Blaž Jokić i Ante Lučić koji je čitao evanđelje.
„I dok su bili ondje u Betlehemu, Mariji se navršilo vrijeme da rodi. Najveći događaj za čovječanstvo, izrečen je na tako jednostavan način: I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. Bog koji vlada svijetom, koji u vlasti ima živote svih ljudi, koji na svome dlanu drži cijeli svemir, postaje nejakim Djetetom!”, istaknuo je na početku homilije nadbiskup Hranić.
Govoreći nadalje o Božjoj veličini koja se pokazuje u ranjivosti krhkoga djeteta, rekao je: „Već ta činjenica da za trudnicu Mariju i njezina zaručnika Josipa nije bilo mjesta u gradu, te da se Sin Božji rodio u staji izvan naselja, ukazuje na preokret vrednota koji je prisutan u Isusovu životu i u njegovoj poruci. Siromašan, uči nas da se sreća ne krije u izobilju materijalnih dobara i u visokom životnom standardu te da na svijetu nemaju budućnosti oni koji imaju moć, utjecaj i bogatstvo, već oni koji su velikodušni u darivanju i ljubavi, koji su radosni već zbog dara života, jer u njemu prepoznaju najveću vrijednost i zauzeto ga žive kao poziv zahvaljivanja i zajedništva s Bogom i ljudima te svim Božjim stvorenjima. Bog se prigiba k nama da nam postane bližim, kako bi se naša sloboda lakše otvorila djetetu i njegovoj malenosti i poniznosti. Pokazuje nam da je istinski velik onaj tko zna biti skroman, jednostavan i ponizan, tko je spreman otvoriti se drugomu, vidjeti ga i prepoznati njegovo lice, poći mu ususret, radovati mu se, zavoljeti ga… I kaže nam da smo mi ljudi osjenjeni radosnom viješću – Evanđeljem i pjevom anđela prilikom rođenja utjelovljenoga Sina Božjega: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim! Ljudi su miljenici Božji!”
Spominjući vrednote koje donosi Božić, nadbiskup je naglasio kako nam betlehemsko dijete Isus navješćuje preporođeni svijet „u kojem je moguće spoznati što je temeljno i trajno, a što tek prolazno; što je nužno i potrebno, a što tek zamamno i zabavno.” A kao ono najvrjednije nadbiskup je istaknuo dijete „koje je okupilo nebo i zemlju, zvijezde i anđele, mudrace i pastire, životinje i svu prirodu. Od svih stvorenja upravo je čovjek Bogu najmiliji. Živi je čovjek slava Božja (sv. Irenej). Među svim blagom, Bogu je najvrjedniji čovjek! Stoga božićno otajstvo u sebi nosi, danas dijelom zaboravljenu, no uvijek snažnu poruku o svetosti i nepovredivosti ljudskog života kao Božjeg dara, o dostojanstvu majčinstva i očinstva, o vrijednosti bračne ljubavi muža i žene te važnosti obiteljskog zajedništva roditelja i djece. Budućnost će, stoga, imati oni narodi koji budu razborito podizali potomstvo, odgajali ga i u nj ulagali najplemenitija djela svojih nastojanja, mudrosti, znanja i svoga rada.”
„Dijete Isus u jaslama kao da kaže najprije Mariji i Josipu, potom mudracima s Istoka i pastirima, potom svim ljudima, miljenicima Božjim: Trebam vas! Rodio se u krhkosti i malenosti kao svako dijete, pa mu zato i treba ljudska pažnja i briga. Ova potreba nije prestala. Bog i danas treba čovjeka, treba nas ljude. On je ljubav koja želi biti ljubljena, koja se nada uzvraćanju, premda je spremna prihvatiti i naše odbijanje i to baš zato što je ljubav. To je ljubav koja je ljubljena kad smo mi spremni prepoznati potrebe drugoga, osobito onoga koji si ne može ili ne zna sam pomoći. Trebam Te u bolesnima, starima i nemoćnima, osamljenima, u onima koji su na društvenim marginama, u svakome koji traži smisao, tko je obuzet tjeskobom i strahom, u onome kojemu je ugroženo ljudsko dostojanstvo, koji je nezaposlen i trpi zbog kompleksa manje vrijednosti”, protumačio je nadbiskup Hranić.
Nastavljajući posadašnjivati poruku Božića, nadbiskup Hranić je rekao: „Iza nas je advent i čitava godina u kojoj smo zbog pandemije prouzročene koronavirusom bili primorani sve socijalne kontakte svesti na minimum. Pozvani smo živjeti u osami da bismo očuvali zajedništvo s drugima, drugima pomagati držeći rastojanje; smisao pronalaziti u svakodnevici, bez uobičajenih obveza i užurbanosti. Iako nisu prestala, ipak je manje i uzajamnog optuživanja, politikantstva i borbe za parcijalne interese, a prioritet zadobivaju opće dobro, solidarnost, skrb za bolesne, uzajamna pomoć i podrška te druge humane vrednote. Sve više shvaćamo da jedni druge trebamo i da jedni bez drugih ne možemo; da zajednički moramo tražiti izlaz iz labirinta zla kroz uzajamno zajedništvo i solidarnost. Sve su ljudske snage usmjerene na spasenje jednoga života, kao da se time spašava čitav svijet”, ustvrdio je nadbiskup Hranić te naglasio: „Draga braćo i sestre, kakva li znaka ovoga vremena?! Ne mladost, snaga, uspjeh i ljepota, nego ranjenost i patnja starijih postaju predmetom naše skrbi i brige. I nije li lijepo, draga braćo i sestre, osjetiti kako polažemo ispit čovječnosti jer trpljenje drugoga prihvaćamo kao svoju bol?! Ponovno doživljavamo kako su samoprijegor i ljubav koja iziskuje žrtvu izvor novoga i istinskim vrijednostima satkanoga života. Divimo se požrtvovnosti medicinskog osoblja i tolikih osoba koje su spremne ugroziti svoje zdravlje radi zdravlja i dobrobiti drugih ljudi. I tu se rađa i među nas dolazi Bog!”
Nadovezujući se, rekao je: „Osjetili smo da se za Božić može – čak i bolje i kvalitetnije – pripremiti bez uličnih sajmova te da su nedjeljna sv. misa, duhovni i sakramentalni život naša istinska potreba, a ne tek puka crkvena zapovijed. Počinjemo shvaćati da Božić nije u vanjštini, nego u obraćenom srcu. Osjetili smo da nam je život ugrožen i da se ne možemo spasiti samo svojim silama, nego da trebamo Boga.”
Na kraju je rekao: „Kad čovjek odgovori na božanski vapaj Betlehemskog djeteta Trebam vas!, tada ono svjetlo koje je prepoznao u Bogu postaje njegovo vlastito svjetlo i tada počinjemo svijetliti u svijetu, razgoniti tamu, a ovaj svijet postaje bolje i humanije mjesto našega ljudskoga života. Oslobađamo se od sebe, da bismo u našem životu i srcu stvorili prostor za Boga i za druge ljude.”
Zaključujući homiliju, uputio je čestitku: „Sa željom da trajno ostanemo vjerni božićnom Djetetu Isusu i njegovim vrednotama, svima Vam, draga braćo i sestre, draga braćo svećenici i časne sestre, svima Vama koji ste i sada u službi sviju nas, naše sigurnosti i našega zdravlja, koji primate i spašavate ljudske živote, želim sretan i blagoslovljen Božić!”
Zahvaljujući nadbiskupu Hraniću na predvođenju mise, uime konkatedralne župne zajednice, župnik Bernatović je rekao: „Oče nadbiskupe sretan Vam i blagoslovljen Božić! Neka je doista Bog s Vama te Vam želim da na isti način kao i do sada vodite našu nadbiskupiju.” Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura, uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića. M. Grgić
