OSIJEK (TU) – U Vikarijatu Osijek održana je 9. studenog socijalna tribina na kojoj je mr. socijalnog nauka Crkve Igor Jakobfi govorio o temi „Evangelii nuntiandi – Socijalni nauk i evangelizacija“. Nakon molitve sv. Ivanu Pavlu II. koju je predvodio laik Josip Nađ, uvodničar dr. mons. Vladimir Dugalić, predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“ i biskupski vikar za pastoral grada Osijeka, razložio je kako je riječ o trećoj socijalnoj tribini u ciklusu čija je tema – navještanje Evanđelja, temelj socijalnoga nauka Crkve o kojemu govori papa Pavao VI. ljudima našega vremena, dok je Jakobfi uvodno napomenuo kako su sve strukture sveopće Crkve pozvane evangelizirati, a „evangelizirani ima apostolsku dužnost evangelizirati“ u „ova teška vremena puna nade“ te je podsjetio na posljednje Isusove riječi u Markovu Evanđelju: Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. (Mk 16, 15).
Govoreći o apostolskom nagovoru o evangelizaciji u suvremenom svijetu predavač je pojasnio povod pisanju Evangelii nuntiandi (8. prosinac 1975.), rekavši kako su to: završetak Svete godine posvećene evangelizaciji, deseta godišnjica od završetka Sabora i Treća sinoda biskupa posvećena evangelizaciji. „U povijesnom kontekstu javlja se teologija oslobođenja, a 1967. godine William Storey i Ralph Keifer doživljavaju duhovno krštenje te se 1973. na Sveučilištu Notre Dame događa karizmatski susret sa 25000 sudionika, 600 svećenika i osmoricom biskupa. Bitna je i 1974. kada je održan govor članovima Laičkog savjeta: ‘Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje ili, ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci.’ Te je godine održana i 3. Sinoda biskupa, a Pavao VI. kaže: ‘Neprihvatljivo je da djelo evangelizacije može ili smije zanemariti ozbiljna i tako uznemiravajuća pitanja pravde, oslobođenja, razvoja i mira u svijetu. Kada bi se to dogodilo, bilo bi to zanemarivanje evanđeoske nauke o ljubavi prema bližnjemu koji trpi ili se nalazi u bijedi.’ Također, Karol Wojtyla bio je izvjestitelj Sinode, zapisničar i aktivni sudionik izrade nacrta Evangelii nuntiandi (Navještanje Evanđelja). Godine 1975. Pavao VI., sudionicima Međunarodnog kongresa karizmatske obnove u bazilici sv. Petra u Rimu, poručuje: ‘Karizmatska obnova treba pomladiti svijet, dati duhovnost, dušu, religioznu misao svijetu, treba nanovo otvoriti usne svijeta na molitvu, pjesmu, radost, himne, svjedočanstvo…” i nastaje Evangelii nuntiandi (EN), apostolski nagovor koji raspravlja o temeljnoj zadaći Crkve, a to je navještenje spasenja.
Kasnije, 1979. Ivan Pavao II. u govoru u Poljskoj donosi termin „nova evangelizacija“. Evangelii nuntiandi govori o: Božjemu naumu (od Krista navjestitelja preko zajednice koja nastaje naviještanjem prema zajednici koja naviješta); o značenju evangelizacije (po novim ljudima učiniti čovječanstvo novim); sadržaju evangelizacije (nepromjenjiv sadržaj – evanđeosko oslobođenje i kraljevstvo Božje); o putovima evangelizacije (utjelovljen u obliku poruke prilagođene i posuvremenjene u konkretnim povijesnim prilikama) i subjektima evangelizacije (primatelji, blagovjesnici). ‘Naposljetku, čovjek koji je evangeliziran sam počinje evangelizirati. To je provjera istinitosti, kamen kušnje u evangelizaciji. Nemoguće je i zamisliti da je netko Riječ prihvatio i predao se Kraljevstvu, a da sam ne počne svjedočiti i naviještati’ (EN 24), a to je središte oko kojeg su izričit navještaj (EN 22, 42 i 45), nutarnji pristanak/ulazak u zajednicu (EN 15, 23, 47, 48 i 70), apostolsko djelovanje (EN 70) i svjedočenje životom (EN 21 i 41). Što više bude laika koji se osjećaju odgovornima za svjetovne stvarnosti, to više će se te stvarnosti naći u službi izgradnje Kraljevstva Božjeg otkrivajući onostranu i često puta nepoznatu dimenziju’. Riječ je o cjelovitoj evangelizaciji. Kršćani će postati autentični blagovjesnici, a „bazične zajednice” mjesto evangelizacije, ukoliko „bazične jedinice“ budu: marketinški osviještene (EN 76); svjesne nužnosti izgradnje društvene poželjnosti (EN 4 i 51); hranjene Božjom Riječju, a ne političkom polarizacijom snaga i pomodnim ideologijama (EN 58); spreme iskoristiti svoj golemi ljudski potencijal odgajajući svoje članove za evangelizaciju na društvenom području (EN 58); odoljele napasti sustavnog osporavanja i duhu neobuzdanog kritiziranja, ne budu crkvena/društvena oporba (EN 58); budu vezane s mjesnom i sveopćom Crkvom te tako ne podlegnu napasti da su one jedina prava Kristova Crkva, uskladile/ucijepile svoje planove i programe u biskupijske/dekantaske/župne (EN 58); svjesne da nisu one jedine kojima je upućeno Evanđelje i jedine Njegove navjestiteljice prihvaćajući da je Crkva vrlo raznolika i da se može utjeloviti na različite načine (EN 58); rasle u spoznaji, revnosti, zalaganju i misionarskom radu u skladu s vlastitim staležom ne glumeći pastire, već u skladu s vlastitim pozivom nastoje evangelizacijski djelovati u društvu (EN 58 i 70)“, raložio je Jakobfi.
U diskusiji zaključio je promišljanjem istaknutim u EN 80: „Blagovjesniku je više dužnost negoli li pravo da s velikom obazrivošću ponudi Krista i njegovo Kraljevstvo. Spasenje Bog može izvesti u kome On hoće i po izvanrednim putovima koje samo On poznaje. No njegov Sin došao je upravo zato da nam svojom riječju i svojim životom objavi redovite putove spasenja. A nama je zapovjedio da tu objavu istom snagom prenosimo drugima. Neće biti na odmet da svaki kršćanin u molitvi produbi ovu misao: ljudi će se moći spasiti i drugim putovima, zahvaljujući milosrđu Božjem, čak ako im i ne navijestimo Evanđelje; no mi, možemo li se mi spasiti ako iz nemara, straha, stida ili zbog povođenja za lažnim idejama propustimo navještanje?“ Nevenka Špoljarić
