OSIJEK (TU) – Drugi po redu okrugli stol u organizaciji Ureda za biblijski pastoral Đakovačko-osječke nadbiskupije i Instituta za novu evangelizaciju sv. Ivan Pavao II., a na koji su bili pozvani svi vjernici kršćanske i židovske vjeroispovijesti te vjernici ostalih konfesija koji žele poslušati izgrađujući dijalog temeljen na biblijskim istinama, održan je u srijedu, 5. veljače 2025. u pastoralnim prostorima Nadbiskupskog vikarijata u Osijeku na temu „Čemu se čovjek može danas nadati i zašto? Biblijski i manje biblijski odgovori“.
Sudjelovali su: rabin Luciano Moše Prelević, predstavnik Židovske općine Zagreb; Damir Lajoš, predsjednik Židovske općine Osijek; jerej Srđan Lukić, predstojatelj Katihetskog ureda Eparhije osječkopoljske i baranjske; dr. sc. David Kovačević, predavač sustavne teologije pri Evanđeoskom veleučilištu u Osijeku i studentski dekan istog učilišta i vlč. dr. sc. Ivan Benaković, profesor Svetog pisma KBF-a u Đakovu i voditelj ureda za biblijski pastoral Đakovačko-osječke nadbiskupije. Okrugli stol moderirao je vlč. dr. sc. Davor Vuković, predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“.
Nada je osnova, dar, temelj, vrlina, očekivanje – Isus Krist
Podsjećajući na Jubilej nade koji Katolička crkva slavi tijekom 2025. godine uz geslo Nada ne razočarava, vlč. dr. Vuković prisutne je zamolio da upute svoje uvodne misli na temu nade te je rabin Prelević istaknuo: „Židovski narod oduvijek živi nadu. Da nije imao nade ne bi nas bilo ovdje. Nada je osnova svega. Najveći dar židovstva.“ D. Lajoš, predsjednik malene zajednice u Osijeku, uputio je također da je nada temelj njihova postojanja te nastavio: „Nada je temelj svih naših zajednica i nadam se da će naš primjer odabranog naroda poslužiti svima da uvide da je nada najveći temeljni kamen i svjetlo na kraju svih naših putovanja.“ Jerej Lukić istaknuo je kao najvažnije u pravoslavnoj teologiji – da je nada neodvojiva od vjere i ljubavi, to su tri najveće kršćanske vrline. Uputio je i da nada nije samo vjera u vječni život i spasenje već očekivanje kraljevstva Božjeg, spasenja i vječnog života te s tom i takvom nadom treba živjeti.
Dr. sc. Kovačević je naglasio kako se govori o nadi iz kršćanske perspektive koja je osobna te „kao abrahamske konfesije i kao kršćani, možemo se složiti da je naša nada Bog u kojega vjerujemo da je djelovao u našoj povijesti. On je obećao ponovno djelovati. U čemu je naša nada? U tome da mi nismo ostavljeni sami. To nas potiče da se nadamo i da i mi djelujemo.“ Vlč. dr. Benaković uputio je da kada se govori o nadi – ne može se ostati samo na antropološkom smislu, nego se mora ići korak dalje i govoriti o Isusu Kristu. „Vjernik katolik je onaj koji ne vjeruje u nešto, nego vjeruje u Nekoga. Vjerujemo u osobu… Vjerujemo konkretnoj živoj osobi Isusa Krsta koji je Božja riječ koja se utjelovila, uzela meso i kroz tu istu tjelesnost – čovjeka je opravdala, otkupila, dala mu spasenje. Katolik već sada živi spasenje po sakramentima i teži prema vječnom zajedništvu s Bogom. To je temeljni katolički govor o kršćanskoj nadi.“
Nada donosi mesijansko vrijeme
Sudionici su u nastavku bili potaknuti govoriti o Abrahamu kao onome koji je bez sigurnosti krenuo u nepoznato zato što se oslonio na Boga objavitelja, a Pavao ga zato hvali u Poslanici Rimljanima.
Rabin Prelević prvotno je razjasnio da kršćani govore o osobnom spasenju i nadi, a židovi o narodu, odnosu prema narodu; židovstvo je imalo nadu preživljavanja naroda te je sa židovskog stajališta nada ona koja donosi mesijansko vrijeme. Pojašnjavajući kako je Abraham velik, veći od Noe, jer je sam spoznao jednoga Boga „koji je involviran u svijet i koji će dati propise i zakone po kojima treba živjeti, a svrha svega toga je stvaranje pravednog društva – i to je krajnja nada koju bismo morali proživjeti kao narod, zajednice, svi narodi svijeta – koju bi Židovi morali proživjeti kao najstariji narod. I zato dobivamo puno zakona, propisa – moramo biti primjer ostalim narodima, ostaloj djeci u Božjoj obitelji svih naroda“, zaključio je.
Židovi i danas, jednako kao prije tri tisuće godina čekaju Mesiju i govore „Neka dođe još za naših dana“ i to je nada jer da je nema odavno bi se čekanje izgubilo te bi židovi posrnuli, a ovako su primjer da se može izdržati, uputio je D. Lajoš. Jerej Lukić je naglasio kako je nada povezana s vjerom, a oboje – i nada i vjera zapravo su povjerenje u Božju milost, povjerenje u drugi dolazak – povjerenje u Boga koji je tu za nas, koji nas nije ostavio, „On nas vodi i to je vjera u buduće dobro koje će doći.“
Biblija je realna knjiga
I kršćanstvo ima koncept naroda – a to je Crkva, tijelo Kristovo, uputio je Kovačević. No, dimenzija osobne vjere usmjerena je prema osobnom Bogu, Isusu Kristu. Nada iz kršćanske perspektive nada je u osobnog Boga, rekao je i uputio je na 14. poglavlje Ivanova evanđelja i redak Neka se ne uznemiruje srce vaše. Promišljao je zbog čega su se brinuli učenici i zaključio kako su oni u Iv 13,36 pitali Isusa „Učitelju kamo odlaziš?“ – te brinu što Učitelj više neće biti s njima. „Zamislite da je naša osnovna briga je li naš Bog s nama ili jesmo li mi s Njim. Kako bi naš život izgledao drugačije“, napomenuo je Kovačević i podsjetio na Isusove riječi Neću vas ostaviti same. Ljudi preko društvenih mreža nisu nikada bili povezaniji, rekao je Kovačević, a paradoks je i da nikada nisu bili usamljeniji. Suprotstavljena je usamljenost i nada koju Bog daje.
Vlč. Benaković naglasio je kako je Biblija realna knjiga iz koje djela zapadne kulture crpe svoje ideje te taj realizam dolazi iz Staroga zavjeta gdje su likovi ogoljeni. Vjernici ponekad očekuju idealan lik osobe te se smatraju previše grešnima, no „Biblija uči da čovjek može biti grešan koliko god hoće, ali je opet sposoban činiti dobro.“ Podsjetio je zatim na traumu 20. stoljeća i židova i katolika – na koncentracijski logor Auschwitz te na Maksimilijana Kolbea koji je dao svoj život da spasi jednu obitelj. „To je mogao napraviti upravo iz vjere da je Bog živ, da Bog jest, da je uskrsno i da on ide Bogu, u vječno zajedništvo s Bogom. Vidimo da u svim teškim traumatskim situacijama – ako je čovjek vjernik onda se ispunja vjerom i nadom i ona ga nosi u njegovu životu“, rekao je Benaković i uputio na Drugu poslanicu Korinćanima u kojoj Pavao progovara o mistici kršćanskog života u realnim okvirima, ističući kako snaga za ljudsko djelovanje dolazi od Boga.
Što mi možemo dati današnjem svijetu po pitanju nade?
Moderator za zatim potaknuo na promišljanje o očaju, beznađu i tjeskobi koji obuzimaju suvremeno društvo i ljude koji sve više troše antidepresive i imaju psihičkih poteškoća te je pitao: „Što mi možemo dati današnjem svijetu po pitanju nade?“
Rabin Prelević uputio je na židovske izraze koji govore: Ja znam da postoji Bog, znam da će mi dati što trebam i moram prvi krenuti prema njemu te to daje nadu i zato čovjek nikada ne bi trebao imati beznađe. Kako bi opisao vječnu nadu kao sastavni dio židovstva – osvrnuo se na čašu koja je stajala ispred njega na stolu, u kojoj je vode bilo samo pri dnu i rekao: „Židovstvo vjeruje da u čaši ima upravo onoliko vode koliko mi treba, a Bog mi je dao i veliku čašu da ne prolijem vodu.“ Naglasio je zatim da je manjak nade – manjak svrhe života. Europa je bogata ima sve, a u siromašnim zemljama nema očaja jer se bore za koricu kruha. Židovski je princip da Bog djeluje kroz čovjeka, pa kada se nekome daje pomoć – Bog mu pomaže, kada se nekoga liječi to Bog liječi. Židov ne moli da ga Bog izliječi nego da ga pošalje dobrom liječniku. „Bog uvijek djeluje kroz druge ljude, On je stvorio svijet i dalje ga stvara, a čovjek je sukreator i pomaže Bogu u stvaranju svijeta i zato ne bi trebalo biti očaja“, zaključio je Prelević, a Lajoš je potvrdio da židovski narod unatoč svoje sudbine, tijekom Holokausta koji je izazvao očaj i beznađe, nastavlja razgovarati s Bogom.
Očaj i beznađe u pravoslavnoj su tradiciji grijeh, napomenuo je jerej Lukić, a nasuprot je nada kao vrlina. Tu je i stres koji se često spominje, a nada mu je lijek. No, ima nada i dublji smisao koji treba ponuditi, rekao je Lukić i pojasnio: „Današnji čovjek, koji se često osjeća izgubljeno u materijalističkom, individualističkom društvu, može se nadati tome da Bog obnavlja i preobražava svijet i čovjeka kroz Crkvu, kroz sakramentalni život, koji je zapravo već sada preodokus Kraljevstva Božjega i predokus novoga neba i nove zemlje koja nam je obećana. Sva naša nadanja i sva naša vjera usmjerena je ka Kristu, izvoru i savršenom ostvarenju nade.“
Mi možemo biti ljudi nade
Dr. sc. Kovačević podsjetio je na protestantskog teologa Jürgena Moltmanna, Nijemca koji je u Drugom svjetskom ratu bio zatvoren u engleski zatvor te je doživio krah njemačke civilizacije i upravo u zatvoru doživio iskru nade i kasnije razvijao teologiju nade. U zatvorskoj ćeliji bio je prozor te je on gledajući kroz njega vidio da drugačiji svijet postoji. Pročitao je Bibliju u zatvoru i postao vjernik te je Kovačević pojasnio: „Budući da mi znamo da će Bog djelovati i mi smo pozvani djelovati. Krist je ostvarenje naše nade i pravoga života koji dolazi, no mi ne samo da gledamo kako ona dolazi – mi je trebamo živjeti. Mi možemo biti ljudi nade.“
Vlč. Benaković oslonio se na Katekizam Katoličke Crkve (1817-1819) te podsjetio na teologalne kreposti kojih je nada dio te je naglasio: „Čovjek je biće koje živi u paradoksu rascjepa između onoga što sada jest i onoga što ćemo živjeti u zajedništvu s Bogom.“ Pojasnio je da je Abrahamova nada i čin izlaženja u nepoznato paradigma za kršćansko življenje te da je Isus put, istina i život. Na kraju je zaključio: „Isus je bio Židov, on dolazi iz židovskoga naroda. Shvatiti Novi zavjet bez poznavanja hebrejske Biblije jako je teško jer su mnoge aluzije i izravni citati u Novom zavjetu iz hebrejske Biblije. Nemojmo se bojati tih poveznica, već nastojimo više upoznati židovski narod jer ćemo onda jasnije shvatit što je samo kršćanstvo.“
Okrugli stol nastavljen je postavljenjem pitanja prisutnih u dvorani, promišljanjem o molitvi za mir i radu oko ostvarenja mira, isticanjem Rute kao osobe beznađa u Starom zavjetu koja je zbog svoga stava i djelovanja ipak ušla u Davidovu mesijansku liniju, a sudjelovanje je zaključeno odgovorom na pitanje „Čemu se Bog nada?“. M. Kuveždanin
