OSIJEK (TU) – U organizaciji Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“, u Osijeku je 12. listopada nastavljen drugi ciklus socijalnih tribina. Jedanaestu u nizu tribinu održanu u nadbiskupijskom Vikarijatu Osijek otvorio je, nakon zajedničke molitve, mons. dr. sc. Vladimir Dugalić, predstojnik Instituta za novu evangelizaciju i biskupski vikar za pastoral grada Osijeka, najavivši izlaganje o temi „Kršćansko shvaćanje razvoja“ u enciklici Populorum progressio (Razvitak naroda) pape Pavla VI., objavljene 1967. godine, koja je početak niza izlaganja mr. sc. socijalnog nauka Crkve Igora Jakobfija započetog prošlogodišnjim razmatranjem enciklike pape Lava XIII. Rerum novarum (1891.) u okviru teme „O radničkom pitanju“ te završenog diskusijom o temi jedne od četiriju konstitucija dokumenata Drugog vatikanskog sabora „Gaudium et spes – Poslanje Crkve u suvremenom svijetu“.
„Populorum progressio potpisana je na Uskrs 1967. godine, znakovito jer se iz susreta s Uskrslim rađa nada. Na ovu encikliku 2009. papa Benedikt XVI. u enciklici Caritas in veritate poziva se 54 puta. Polazišne točke razvoja jesu materijalno siromaštvo i duhovno siromaštvo. Na putu razvoja, u kojemu Bog jest vrhovno dobro (autentični mir) i stvorenje je vrhovno dobro (podliježe sukobima), postoje preduvjeti za cjelovit razvoj čovjeka/solidarni razvoj čovječanstva. Motrimo li razvoj po stupnjevitosti, duhovni razvoj je najviši, niži su kulturni i etički razvoj, znanstveni i tehnološki razvoj, obrazovni i najprije ekonomski razvoj. Onaj tko je na višemu stupnju razvoja ima odgovornost za onoga na nižoj razini. U smislu teologije stvaranja čovjek je biće pozvano razvijati se u suradnji s drugima, dok u smislu teologije otkupljenja čovjek sudjeluje u otkupljenju svijeta razvijajući sebe i doprinoseći razvoju drugih”, rekao je Jakobfi te podsjetio na povijesni kontekst enciklike.
„Zahtjevi cjelovitog/solidarnog razvitka (napretka) podrazumijevaju: solidarnost, socijalnu pravdu i sveopću ljubav. Solidarnost konkretno znači pomoć razvijenih nerazvijenima. Socijalna pravda znači pravedno uređenje ekonomskih/trgovinskih odnosa između ekonomski i tehnološki jakih i slabih na svim društvenim razinama, a sveopća ljubav je nastojanje oko izgradnje svijeta u kojemu bi se međuljudski odnosi ravnali transcendentalnim humanizmom tako da svi imaju od čega davati i primati, a razvoj jednih neće biti zapreka razvoju drugih. Konkretno, bogati moraju sudjelovati u materijalnom razvoju siromašnijih jer to je spasenje! A u praksi danas – koliko je naših kršćana spremno plati veće poreze? Solidarnost obvezuje kako pojedince tako i čitave narode. Svatko neka ispita vlastitu savjest o spremnosti podnošenja žrtve u korist razvoja drugoga kroz (PP 47). To pak znači: novčano i materijalno podupiranje akcija u korist siromašnih, plaćanje većih poreza,skuplje plaćanje proizvoda, ostanak u svojoj zemlji ili odlazak u siromašniju zemlju/kraj. Svaki oblik solidarnosti da bi bio učinkovit i autentičan mora biti (PP 50 i 54 i 55): planiran, koordiniran, dijaloški (ne bojati se suradnje s drugima i drukčijima u dobroj stvari i ne pomagati bez poznavanja stvarnih potreba), supsidijaran (ne poticati ovisnost i parazitizam) i cjelovit (ne zaustaviti se samo na ekonomskom i društvenom rastu). Govoreći o socijalnoj pravdi, pomoć potrebitima je besmislena bez pravednosti (PP 56), zakon slobodne razmjene vrijedi samo ukoliko su uključene strane podjednakih mogućnosti (PP 58), u uvjetima nejednakih mogućnosti slobodna razmjena stvara nepravdu (suglasnost nejednakih strana nije dovoljna, potreban je jasan zakonodavni okvir koji će jamčiti ostvarenje socijalne pravde, PP 59 – 60 i 70), potrebno je nadvladati nacionalizam i rasizam (63 i 64). Treći zahtjev cjelovitog socijalnog razvitka je sveopća ljubav. Mjera bratstva među ljudima i narodima je indikator zdravlja/bolesti svijeta (PP 66). Indikatori bratstva su: tehnika u službi čovjeka (PP 34), dvostrano gostoprimstvo (PP 67 i 69) i očuvanje duhovnih vrednota (PP 68) kojima se obogaćuje sredina u koju se dolazi“, razložio je među ostalim predavač.
Temu je posadašnjio primjerima stanja u svjetskom/hrvatskom društvu: „Zahtjevi solidarnosti su u okviru zakonski vrlo loše riješenog problema doniranja hrane, umjesto da se humanitarne udruge podržavaju infrastrukturno, financiraju im se sadržaji programa, nameću se tehnokratski i meritokratski standardi, dok zahtjeve socijalne pravde obilježava neoliberalni koncept rada (MMF, bonitetne agencije), neoliberalni zahtjevi za strukturnim reformama u cilju ostvarenja konkurentnosti, poticanje negativnog stava (spram npr. poticaja za poljoprivredu, javnih i državnih službenika, branitelja) i lihvarski bankarski sustav.“ Socijalnu je sliku predavač potkrijepio rezultatima „Europskog istraživanja vrednota 1999. i 2008.“ objavljenim 2010. u Bogoslovskoj smotri. „Nepravedan razvoj generira siromaštvo i sukobe. Cjelovit razvoj čovjeka/solidarni razvoj čovječanstva nije utopija! Moguće ga je ostvariti: sveopćom ljubavlju (Mt 25, 31-46), njezinim življenjem u Crkvi i njezinim svjedočenjem izvan Crkve, zatim solidarnošću (senzibiliziranjem javnosti za materijalno najugroženije, konkretnom pomoći te apostolatom zaostalih u duhovnom i materijalnom razvoju) te, treće, socijalnom pravdom, odnosno pravednim poslovanjem, prihvaćanjem povećanja poreza, zdravstvenog osiguranja i dr. te javnim zagovaranjem za donošenje pravednih zakona“, zaključio je Jakobfi. Nevenka Špoljarić
