ĐAKOVO (TU) – U Metodovoj dvorani Kuće susreta u Đakovu u ponedjeljak, 19. veljače u 2024. održana je korizmena duhovna obnova za sve svećenike, redovnike i đakone u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji koju je predvodio mo. Ivan Andrić. Uz brojne svećenike i redovnike obnovi su nazočili i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić i pomoćni biskup Ivan Ćurić.
Nakon zajedničke molitve Srednjeg časa maestro Andrić je govorio o vjerničkom iskustvu s glazbom, o glazbi iz iskustva svakodnevnog života, o glazbi kao pozivu čovjeku na ulazak u vlastiti unutrašnji svijet: 
„U glazbi kao da slutimo jeku te druge obale života, kao da naziremo „ono pravo“ za što osjećamo da smo stvoreni. Glazba nas budi u onoj dimenziji našega bitka u kojoj smo još sakriveni i pritajeni ne samo drugima nego i sebi samima, glazba nas dira u srži – u srcu – u kojem se zrcali vječnost kao cilj naših propinjanja iz ove kože, kao cilj naših traženja. U njoj iskri smisao i sreća za kojima čeznemo, bez kojih je svatko od nas samo „torzo“, nešto nepotpuno i nedovršeno, nedorečena riječ života. Tu se još jednom sluti kako nije za čovjeka sreća samo imati nešto, nego više biti čovjek.“
Nadalje je maestro Andrić imao i digresiju o slušanju. Rekao je da je glazba još uvijek na području teologije tretirana kao rubna tema, kao neki oblik zabave, ne doduše banalan, ali ne ni daleko od toga. Iznio je misli nekih kompozitora, mistika, svetaca i teologa o glazbi. Govor glazbe odjekuje na mnoge načine, a maestro Andrić je izdvojio ritam i harmoniju kao bitne sastavnice glazbe. „Ukoliko nas glazba izvlači iz naše malenosti, nedorečenosti i nedovršenosti, budi u našem pravom bitku, ona se nalazi na onom istom valu života kojeg nazivamo ljubav. U ljubavi ja ostavljam sebe, napuštam sebe, umirem sebi – ne da bih izgubio – nego istinski našao sebe. To nadilaženje sebe, prijelaz iz svoje malenosti k svome pravom biću, događa se, kako u ljubavi, tako u glazbi.“
Svoj nagovor o vjerničkom iskustvu glazbe Andrić je zaključio riječima: „Ritam, mjera, sklad, harmonija… bitne su oznake lijepoga. A ljepota je jezik kojim Crkva Kristovu poruku naviješta od samog svojeg početka. U njoj je na poseban način otkrivala prikladan govor o Bogu, kao i Božji govor čovjeku.
Pjevanje govoru daje simbolički status: ono me podsjeća da riječi koje izgovaram nisu moje i da prenosim ono što sam i sam primio. Na taj način i pjevanje pomaže u otkrivanju temeljne vlastitosti liturgije koja ne proizlazi iz onoga što i kako čini liturgijska zajednica, nego iz činjenice da se u liturgiji događa nešto što svi mi zajedno ne možemo učiniti, i što cijela Crkva ne može dati – otajstveno događanje Boga.“
Obnova je nastavljena pokorničkim bogoslužjem s kraćim razmatranjem, ispitom savjesti i prilikom za ispovijed u Bogoslovnom sjemeništu gdje su svećenici imali i pobožnost križnog puta. J. Hrehorović
