ĐAKOVO (TU) – Brojni su vjernici 14. travnja, na Veliki petak, pohodili đakovačku prvostolnicu sv. Petra te sabrano sudjelovali u obredima Muke Gospodnje, koje je u poslijepodnevnim satima predvodio župnik đakovačke župe Svih svetih vlč. Tomislav Ćorluka, uz sudjelovanje nadbiskupa mons. Đure Hranića te još nekoliko svećenika. Obredi – služba riječi, klanjanje križu i sveta pričest – počeli su pokajničkim činom, u šutnji i klečeći te prostiranjem pred oltarom.
Uz vlč. 
Zdenka Ilića i vlč. Matu Gašparovića, Muku po Ivanu pjevali su članovi Mješovitog katedralnog zbora, pod vodstvom mo. Ivana Andrića. Prigodnu homiliju uputio je župnik Ćorluka, koji je podsjetio kako je na ovaj dan Isus Krist bio žrtvovan na žrtveniku križa i prinio Ocu sama sebe kao otkupninu za mnoge, tj. krvnu žrtvu. „Danas svoj pogled ne usmjeravamo prema oltaru, niti svetohraništu, nego prema križu“, rekao je župnik, dodavši kako Isus nije dopustio da mu u srce uđe mržnja, već je ostao slobodan, pred sobom vidjevši ljude za koje se želi žrvovati, dati svoj život.
„Isus, i prikovan na križu, slobodniji je u srcu od ljudi koji stoje oko križa i robovi su vlastitih strasti i predrasuda. Zato je križ pobjeda. Krist je na križu pobijedio. Međutim, ta pobjeda nije nalik na ljudsko nadmetanje u kojem bi Isus ponizio ili porazio druge. Pobjeda na križu nije pobjeda nad čovjekom, nad Pilatom, nad Anom i Kajfom, nad zavedenim mnoštvom. Isusova pobjeda je pobjeda nad grijehom, nad zlom. Isus je pobijedio đavla i grijeh, a ne čovjeka“, istaknuo je župnik.
Zaključujući 
homiliju, župnik Ćorluka rekao je okupljenima: „Isus ne traži od nas da ga promatramo samo na raspelima, slikama ili fotografijama ili u video zapisima koji kruže internetom. Ne. On je prisutan u tolikoj našoj braći i sestrama danas, koji danas poput njega trpe: trpe zbog robovskog rada, zbog obiteljskih drama, zbog bolesti… Pate zbog rata i terorizma, zbog interesa koji pokreću oružje i aktiviraju ga. Prevareni muškarci i žene, povrijeđeni u svom dostojanstvu, odbačeni… Isus je u njima, u svakom od njih, a s izobličenim licem i promukla glasa moli – nas moli – da ga pogledamo, da ga priznamo i volimo.“ A. Banović
