OSIJEK (TU) – Procesija u šutnji te prostracija svećenika ispred ogoljenog oltara, služba riječi tijekom koje je pjevana Muka po Ivanu, klanjanje križu te sveta pričest dijelovi su obreda Muke Gospodnje koju je na Veliki petak, 2. travnja 2021. u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla predvodio župnik, mons. Adam Bernatović, a homiliju je uputio župni vikar Blaž Jokić. Sudjelovao je svećenik u miru Vladimir Mikrut, župni vikar Ante 
Lučić, a nazočio je i pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Ivan Ćurić. Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura i Dalibora Ratića.
U svojoj homiliji vlč. Jokić, oslanjajući se na navještaj Muke po Ivanu te tumačenje sv. Tome Akvinskog u Summi Theologiae i ostalim
djelima, rekao je kako se na golgotskom brdu odigrala velika drama smrti Isusa Krista, ali i nekoliko manjih drama – među kojima je istaknuo dramu boli Blažene Djevice Marije i njezina probodenog srca, dramu križa i dramu Isusove haljine.
Pojašnjavajući kako se u drami boli Blažene Djevice Marije i boli Isusa Krista krije paradoks dviju logika – Božje i ljudske logike, vlč. Jokić rekao je kako je Božja logika samo jedna – 
pitanje čovjekova spasenja, a mi često jako površno gledamo naše živote i želimo blagoslov, mir i kvalitetu života ovdje na zemlji. „Toliko često se u našim vjerničkim životima događa da zaboravljamo Kraljevstvo Božje. Za Isusa i Nebeskog Oca – temeljna, primarna, jedina stvar koja se treba događati u našem životu je vjerovanje i stremljenje prema Kraljevstvu Božjem te se u toj logici krije činjenica 
zašto Isus i Blažena Djevica Marija mogu trpjeti i patiti“, rekao je propovjednik i dotaknuo i pitanje Božje volje, koja često izmakne ljudskim mjerilima jer je izvan ljudske logike, ali je najbolja za nas.
Potom je podsjetio kako je križ bio sramota za onoga koji na njemu umire, njegovu obitelji i pokoljenje, ali po 
Isusovu razapinjanju na križ – križ postaje simbol radosti, a u njemu se kriju i naše patnje života, rekao je vlč. Jokić i razložio: „Kada bi ljudi htjeli prihvatiti Božju logiku – da Bog patnje i boli ne daje ljudima da bi propali, nego da bi se po patnjama i bolima preobrazili i postali kvalitetniji, zavrijedili Kraljevstvo Božje – vrlo brzo križ, koji je toliko težak i koji tako teško nosimo, počeo bi nositi nas i postao bi blagoslov 
našega života.“
Svoju homiliju zaključio je pojašnjenjem drame Isusove haljine za koju evanđelist Ivan kaže da je bila nešivena, otkana u komadu od gore do dolje, kakve su nosili samo imućniji ljudi posebnoga dostojanstva. „Po toj tkanini koju je nosio na sebi – Isus nam pokazuje da daje sve za nas, pa i svoje 
vlastito dostojanstvo. Mi živimo u vremenu kada sve postaje bez dostojanstva jer se više ne zna tko je muž, tko je žena, što je brak, tko je čovjek… Sve postaje bez egzaktnog dostojanstva, pa Isus daruje svoje dostojanstvo da bi vratio dostojanstvo svakome od nas – našim obiteljima, domovini i svijetu u kojem živimo“, istaknuo je vlč. Jokić i poručio: „Sve što je Isus dotaknuo potpuno je promijenio. Svoju Majku – učinio je znakom vjere i zagovorničke molitve, propast u liku križa – učinio je znakom pobjede; običan komad platna – postao je znakom našega dostojanstva. U ovoj svetoj večeri, kada Isus umire za svakoga od nas – dopustimo negdje u dubinama vlastitoga srca da Isus dotakne i našu dušu, i kada je dotakne neka je preobrazi i promjeni po svom Srcu.“
Uslijedila je sveopća molitva za svetu Crkvu, Papu, sve vjernike, katekumene, za jedinstvo kršćana, Židove, one koji ne vjeruju u Krista, one koji ne vjeruju u Boga, za državne poglavare, ljude u potrebi te za sve zahvaćene zaraznom bolešću. Nakon otkrivanja križa, mons. Bernatović počastio ga je poljupcem, a ostali svećenici i vjernici – zbog okolnosti pandemije – častili su križ poklonom. Tijekom klanjanja prikupljana je kolekta za „Božji grob“. Po završetku obreda Muke Gospodnje, vjernici su se razišli u tišini, zastajući u molitvi uz Kristov grob. M. Kuveždanin
