OSIJEK (TU) – Obrede Muke Gospodnje – službu riječi, klanjanje križu i svetu pričest – predvodio je u predvečerje Velikoga petka, 19. travnja 2019. u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla župnik konkatedralne župe mons. Adam Bernatović. Sudjelovao je đakovačko-osječki nadbiskup u mir Marin Srakić, svećenik u miru Vladimir Mirkut, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata Domagoj Lacković te 
župni vikari Robert Almaši i Zlatko Hnatešin.
Ulazeći u šutnji, svećenici su se prostrli pred ogoljenim oltarom u najdubljem izrazu molitve i klanjanja. Uslijedila je služba riječi, a evanđeoski izvještaj Muke po Ivanu pjevao je Damir Kopić, vlč. Almaši te Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura i Dalibora Ratića.
Uvodeći u svoju homiliju i podsjećajući da je ovo jedini dan u godini kada Crkva ne slavi euharistijsku žrtvu, vlč. Hnatešin je rekao: „Večeras sakrament šuti da bi prepustio prostor događaju, da bi nas uveo u razmišljanje o činu iz kojeg su rođeni svi sakramenti.“ Pojasnio je kako razmatranje Isusove muke ima dvije razine, razinu događaja i razinu otajstva. Događaj je dovoljno poznat: uhićenje, proces, osuda i smrt na križu. A otajstvenost se krije u značenju ovoga događaja za sveukupno čovječanstvo.
„Proces protiv Isusa više se puta u daljnjoj ili bližoj povijesti ponovio. Svaki put kada je netko suđen i osuđen jer je svojim ponašanjem bio izazov vodećim strukturama, bio je to proces Isusu“, kazao je župni vikar i potom razložio kako je proces i osuda Isusa ustvari bio proces i osuda takvih vrsta procesa. „Od Velikog petka i Isusova suđenja i osude, ljudi su spremniji prosuđivati, suditi i osuđivati slične procese kojima se želi uništiti Pravednoga. A za jedno takvo stajalište čovječanstva, stajalište koje će Pravedniku i pravednosti dati prednost pred svime drugim, bilo je potrebno da Božji Pravednik bude osuđen na drvo križa“, naglasio je župni vikar pojašnjavajući kako od Isusove osude smrt ulazi u okvir pravednosti, smrt koja je smatrana najvećim zlom i kaznom čovjeku, od ove osude ušla je u okvir Božjega spasenjskoga plana, postala je sastavni i nezaobilazni dio u borbi i zauzimanju za bolji i ljepši svijet, u nastojanjima oko ostvarenja Kraljevstva Božjega.
„Teško je, a na prvi pogled i besmisleno, uzeti smrt kao zaštitni znak života. Nekima je to sablazan, nekima ludost. A nama, koji u Isusu prepoznajemo Boga među ljudima, smrt je stvarno zaštitni znak života. Kad se čini da sve gubimo, umirući, mi najviše dobivamo. Svaki je život plod umiranja, a božanski život posebice. Budući da se na ljubav samo ljubavlju može uzvratiti, i mi se približavamo križu, častimo ga i 
utiskujemo u njega svoj poljubac. Častimo i ljubimo najuzvišeniju tajnu, točnije otajstvo Božje ljubavi“, rekao je vlč. Hnatešin i poručio: „Križ je naš zaštitni znak, križ na kojem visi Isusov božansko-ljudski život. Svaki život koji hoće biti božansko-ljudski visi i ovisi o križu. Izgubljenost pred smrću nije dostojna kršćanina; životna ozbiljnost da, jer je za nju naš božanski Prijatelj i Brat prolio svoju krv. A krv prijatelja ostavlja duboke tragove u onome tko je čovjek. Približimo mu se zato danas i utisnimo svoj poljubac u drvo križa, u Ljubav raspetu za naše spasenje.“
Nakon obreda koji su završeni u tišini, vjernici su se kratko zaustavili u molitvi uz Kristov grob, te zatim pošli svojim kućama. M. Kuveždanin
