OSIJEK/SLAVONSKI BROD (TU) – U organizaciji Bračnih i obiteljskih savjetovališta Đakovačko-osječke nadbiskupije, Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ te Povjerenstva za brak i obitelj osječkih dekanata održan je četvrti webinar, III. ciklusa Obiteljskih četvrtaka, a u znaku došašća izabrana je tema: Opraštanje – Zašto je važno oprostiti sebi? Webinar je održan 15. prosinca, na 19. godišnjicu osnutka Bračnih i obiteljskih savjetovališta Đakovačko-osječke nadbiskupije, te je na taj način prigodno obilježena i godišnjica djelovanja Savjetovališta.
Temu Zašto je važno oprostiti sebi? predstavio je dr.sc. Nikola Babić, klinički psiholog, zaposlen u Županijskoj bolnici za psihijatriju i rehabilitaciju Insula na Rabu. Izlaganje je započeo predstavljanjem pojmova koji su nužni u razumijevanju teme oprosta: ruminacije i metakognitivni model depresivnosti, sram, opraštanje sebi. Krenuvši od ruminacija objasnio je kako su one nenamjerne i neplanirane repetitivne misli o osobnome problemu, a osobina su različitih anksioznih i depresivnih poremećaja. Uz njih je povezan i osjećaj srama, kojega je predstavio kao neuspjeh u dostizanju važnih standarda, a može dovesti do neugodnih i samokritičnih emocija. Sa sramom je povezana i krivnja, ali ona je usmjerena na jedan događaj, a sram je usmjeren na doživljaj cijele osobe (npr. ‘Ja sam loša osoba’), te se pomalo svodi na ‘brutalno kažnjavanje cijeloga vlastitog ja koje provodi to isto vlastito ja’. S druge strane važna je produktivna samokritika sadržana u procesu opraštanja sebi, koja je ključna za osobni rast nakon moralnog ili drugog neuspjeha.
Koraci prema opraštanju sebi usmjereni su na spremnost da se napusti zamjeranje samomu sebi u kontekstu priznavanja objektivne pogreške, dok se sprema samomu sebi gaje suosjećanje, velikodušnost i ljubav. Predavač je predstavio komponente opraštanje (prema Woodyatt i sur., 2017) a usmjerene su na: 1. Opraštanje sebi zahtijeva otpuštanje negativnih emocija usmjerenih prema samome sebi; 2. Opraštanje sebi zahtijeva gajenje pozitivnih emocija usmjerenih prema samome sebi; 3. Opraštanje sebi uključuje i procjenu odgovornosti. Objasnio je kako postoji i kategorija pseudoopraštanja sebi a može se prepoznati kada netko opravdava sebe od osjećaja krivnje, a bez priznavanja da se prijestup uopće dogodio. Također je sudionike uputio na mogućnost istraživanja i produbljivanja ove teme kroz Klinički model opraštanja sebi, tzv. Worthingotonov model od šest koraka: primjena božanskog oprosta, popravak interpersonalnih odnosa, promišljanje ruminacija, ostvarivanje emocionalnoga opraštanja sebi, ponovna izgradnja samoprihvaćanja te odluka da se živi moralno.
Opraštanje sebi utječe i na naše zdravlje, istaknuo je dr. Babić, kako na psihičko tako i na fizičko, jer se samoosuđivanje stresno jer se sastoji od osjećaja krivnje, srama, ljutnje, žaljenja, razočaranja i očaja. Kako se može prepoznati početak procesa samoopraštanja? Tako što se smanjuje razina ruminacija, te to postaje ključna komponenta procesa opraštanja. Nadalje, opraštanje uključuje proradu onoga što se dogodilo, priznavanje odgovornosti bez oslobađanja bilo kakve obveze ili okrivljavanja sebe za stvari koje su izvan nečije kontrole, traženje načina za ispravljanje i promoviranje popravaka odnosa gdje je to moguće, otpuštanje samoga sebe od samoosuđivanja i pratećih osjećaja, te zahtijeva kapacitet priznavanja neuspjeha i popravljanje slike o samome sebi.
U drugom dijelu webinara, dr. Babić je predstavio rezultate svog istraživanja koje je proveo s alkoholičarima, a usmjereno je na opraštanje sebi, osjećaj srama i ovisnost o alkoholu. Naime, empirijski dokazi upućuju na to kako opraštanje sebi može povećati samoefikasnost odbijanja pijenja i samim time smanjiti pijenje, kao i intenzitete srama i krivnje.
Na kraju je predavač usmjerio sudionike na povezivanje znanosti i vjere, te ulogu vjere u procesu opraštanja sebi. Tako je istaknuo kako ono što vrijedi za praštanje drugima, vrijedi i za praštanje sebi, jer iako smo usmjereni više na to što smo učinili, što nismo učinili: kako nismo bili na visini događaja, nismo održali riječ, učinili smo pogrešku, te na sve to drži u prošlosti, a to je siguran znak da nismo oprostili i sebi i drugima. „Zato se nemojmo bojati praštanja, jer nije opasno praštati, već je opasno ne praštati“, zaključio je dr. Babić, a za vjernike je to put kroz sakrament ispovijedi, je ono pomiruje čovjeka s Bogom, te ga izbavlja iz ropstva grijeha i ozdravlja kako se navodi i u Katekizmu Katoličke Crkve. Webinar je završio kratkom raspravom, a sudionici, kojih je bilo tridesetak, su izrazili riječi hvale dr. Babiću. Suzana Matošević
