MARIJA BISTRICA (TU) – FOTOGALERIJA- Pod geslom Kristu Gospodinu ‘posličeni’, oko četiri tisuće vjernika Đakovačko-osječke nadbiskupije pošlo je 28. rujna na veliko nadbiskupijsko hodočašće u Mariju Bistricu i Ivanec u godini 100. obljetnice rođenja biskupa Ćirila Kosa (1919. – 2003.). Predvođeni nadbiskupom mons. Đurom Hranićem, nadbiskupom u miru mons. Marinom Srakićem, pomoćnim biskupom mons. Ivanom Ćurićem, s više od 70 svećenika i redovnika te tridesetak časnih sestara, rijeka hodočasnika iz svih 16 dekanata Đakovačko-osječke nadbiskupije u dopodnevnim se satima slila u nacionalno svetište Majke Božje Bistričke.
Dolaskom u prostor svetišta, hodočasnici su se od kapele „Zdravo Marija“ u skupinama, moleći i pjevajući, upućivali do bazilike i oltara sa zavjetnim kipom Gospe Bistričke te se vraćali na prostor crkve na otvorenom. Brojni su pristupili sakramentu pomirenja, za kojeg je na raspolaganju bilo 50-ak svećenika – kako domaćih bistričkih, tako i svećenika-hodočasnika iz Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Kao duhovni uvod u misno slavlje, na prostoru bistričkoga svetišta, u crkvi na otvorenom bl. Alojzija Stepinca te na prostoru bistričke Kalvarije, poslije 9,30 započela je zajednička pobožnost i Križni put, koji je sastavio pok. pomoćni biskup zagrebački Mijo Škvorc. Pobožnost je predvodio i animirao, zajedno sa združenim zborom, preč. Ivan Lenić, župnik Župe Gospe Brze Pomoći i dekan Slavonskobrodskog dekanata.
Prije početka misnog slavlja, dok je okupljeni puk predvođen pjevačima pjevao zazive Zdravo budi Marijo, zdravo budi, Majko Božja, Marijo!, u svečanom ophodu na prostor crkve na otvorenom unesen je kip Gospe Bistričke.
Svečanu hodočasničku misu predvodio je nadbiskup Đuro Hranić, u koncelebraciji nadbiskupa u miru Marina Srakića, 
pomoćnog biskupa Ivana Ćurića te velikog broja svećenika-hodočasnika. Nakon što je okupljene hodočasnike pozdravio rektor Hrvatskog nacionalnog Svetišta Majke Božje Bistričke preč. Domagoj Matošević, uvodeći u misno slavlje, sve okupljene pozdravio je i nadbiskup Đuro Hranić, podsjetivši: „Ovamo nas je na biskupijsko hodočašće posljednji puta doveo, prije 26 godina, još u jeku rata, 21. kolovoza 1993. godine, dok smo mnogi kao prognanici bili širom domovine i izvan nje, naš blagopokojni biskup Ćiril Kos. Ove se godine spominjemo stote obljetnice njegova rođenja i to nas je potaknulo da kao nadbiskupijska zajednica ponovno dođemo ovamo zahvaliti BDM za njezinu majčinsku pomoć i zaštitu u ratu i tijekom svih proteklih poratnih godina, te da popodne pohodimo njegovu rodnu župu Ivanec i da ondje sa zahvalnošću postavimo spomen-ploču s njegovim likom.“
Kao geslo hodočašća uzete su navjestiteljske riječi biskupa Ćirila, kojima nam je on – tumačeći otajstva kršćanske vjere i života – znao zanosno naglasiti „Kristu Gospodinu ste ‘posličeni’, rekao je nadbiskup te dodao: „Došli smo ponovno kao nadbiskupija ovamo moliti za majčinsku zaštitu naših obitelji i naše osiromašene Nadbiskupije koja se suočava s ozbiljnom demografskom krizom uzrokovanom niskom stopom nataliteta u našim obiteljima te odlaskom mladih i čitavih obitelji u druge krajeve Hrvatske i u svijet u potrazi za boljim životnim uvjetima.“
Iz homilije nadbiskupa Hranića
Tumačeći u homiliji naviješteni evanđeoski odlomak u kojem neka žena prepoznaje veličinu i blaženstvo Isusove majke Marije u činjenici da je ona Isusova biološka majka: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“, nadbiskup je primijetio kako Isus, za razliku od spomenute žene, blaženstvo i veličinu svoje majke Marije ne vidi u tome, nego u njezinoj suradnji s Bogom i u njezinoj poslušnosti Božjoj riječi. Rodbinstvo s Isusom, krvne veze, pa i činjenica da je netko njegova majka, nisu sami po sebi razlog nečije veličine i blaženstva, nego je od svih tih veza važnija (jer u Isusa nema mjesta rodbinskom ili nekom drugom pogodovanju te korupciji) poslušnost Božjoj riječi i njezino vršenje, dodao je.
Ako je Blažena Djevica Marija uz Božju pomoć i milost, kojom je bila obdarena, mogla postati i ostati velika po svom vjerničkom predanju i stavljanju same sebe čitavim svojim bićem Bogu na raspolaganje, onda to možemo i mi. Kad je Bog velik, onda smo veliki i mi ljudi. Bog ne tlači čovjeka, niti osobno, niti njegov društveni život, nego po Božjoj prisutnosti čovjek biva uzdignut iznad zemlje i bivaju prošireni njegovi životni horizonti. Kad je Bog u središtu ljudskoga života, čovjek prestaje biti pozemljar i crv koji ne vidi ništa drugo nego zemlju. On prestaje biti rob materije i živjeti od danas do sutra. Bog uzdiže čovjeka i proširuje horizonte njegova života, istaknuo je nadbiskup Hranić.
Govoreći u nastavku o grijehu praroditelja Adama i Eve nadbiskup je Hranić primijetio kako su oni „mislili su da će ih Bog ugroziti i zato su željeli biti autonomni, slobodni i neovisni od njega te su ga odbacili; i tako su počinili grijeh“. Grijeh je uvijek odbijanje Boga i njegove ponude ljubavi, saveza i prijateljstva. Tako grijeh, doduše, teži za životom i životnom radošću, ali čovjek pritom bira svoju sebičnost, komotnost, liniju manjeg otpora, robovanje svojim interesima, bira propadljivo i prolazno – bira stvari ovoga svijeta. Na taj način grijeh promašuje stvarni život: jer odbacuje izvor života – Boga; i tako grijeh vodi i hita u smrt. Grijeh je uvijek samoubilački čin. Grijeh ne ugrožava Boga, nego čovjeka.
Zato mi, draga braćo i sestre, stalno slušamo glasove oko nas koji nam poručuju ili napast u nama koja nam, na ovaj ili onaj način, govori: Bog, njegova riječ, Božje zapovijedi, Crkva, glas Crkve u javnosti, religija – to je ono što ugrožava, što ne pripada modernoj sekularnoj državi i pluralnom društvu. Zato s tim van iz javnoga života; to nam ne treba. O radu nedjeljom, o medicinski potpomognutoj oplodnji, o pobačaju, o bračnom i obiteljskom zakonodavstvu, o odgoju i obrazovanju djece i mladih u školi, o dvojbenim pitanjima Istambulske konvencije? – Pa neće nam valjda Kaptol pisati zakone! Demografsko izumiranje našega naroda, mjere za njegovu demografsku revitalizaciju, izborni zakon, pravna nesigurnost i društvena pravednost? – Pa zar očekujete da laička država počiva na načelima društvenoga nauka Crkve te da se poput kakve šerijatske države vratimo u srednji vijek?! Draga braćo i sestre, takvi stavovi su bili i ostaju napast ne samo suvremenoga čovjeka i raskršćanjenog društva, nego svih generacija ljudi. Takvih stavova uvijek ima i bit će, rekao je nadbiskup Hranić primijetivši kako „napast sekularizacije i življenja kao da Boga nema kuca i na naša vrata, na naša srca i na srca članova naših obitelji“.
Na ovome smo hodočašću, pod motom „Kristu Gospodinu ‘posličeni’“, da bismo od Blažene Djevice Marije učili da se Boga ne trebamo bojati; da on nije nikakva prijetnja niti rival našeg ljudskog rasta, slobode ili demokratskog razvoja. Nego, štoviše, da je on po svome utjelovljenju u njezinu krilu stao na stranu čovjeka te postao garant poštovanja dostojanstva i ljudskih prava svakoga čovjeka!, istaknuo je nadbiskup Hranić te dodao: „Ovdje smo da „posličeni“ i BDM odbacimo misao da smo mi jedini graditelji svojega života te da priznamo i ispovjedimo da smo samo stvorenja, da ovisimo o Bogu, o njegovoj ljubavi, i da samo odustajući od sebe i od svojih zahtjeva i uvjeta pred Bogom, velikodušno se darujući u ljubavi Bogu i drugim ljudima te gubeći sebe, „Kristu Gospodinu ‘posličeni’“, možemo naći svoj život i otkriti istinsku životnu radost.“
Dok suvremeno društvo vrednuje onoga koji puno zna, koji je uspješan i moćan, koji odgovara potrebama tržišta rada i kapitala, mi, draga braćo i sestre, „Kristu Gospodinu ‘posličeni’“, zajedno s BDM glasno govorimo da svoja neotuđiva prava, potrebe i dostojanstvo imaju i maleni, siromašni i ponizni, koji zbog svojega porijekla, bolesti, invaliditeta, zbog lošijih startnih pozicija ili zbog toga što su direktne ili kolateralne žrtve oholih nikad neće postati konkurentni; posvješćujemo si da vjerujemo u Boga objavljenoga u Isusu Kristu koji raspršuje oholice umišljene a ljubi neznatne, koji silne baca s prijestolja a uzvisuje neznatne, koji gladne napunja dobrima a bogate otpušta prazne.
Na ovome hodočašću molimo da nas Krist Gospodin sebi „posliči“ kao zdravu alternativu društvu i mentalitetu oko nas, i da nas Isusova i naša Majka čuva vjernima njemu, jer nije lako danas biti vjeran kršćanskom braku, biti milosrdan u svakodnevnom životu, voditi firmu a ostati čestit i pošten u odnosu prema radnicima, dobavljačima, kupcima i državi; nije lako ostaviti i očuvati prostor osobne i obiteljske molitve te nutarnje šutnje; 
nije lako plivati protiv struje izabirući svećenički ili redovnički poziv; nije lako javno se suprotstaviti opredjeljenjima koja mnogi smatraju očitima (kao što su zaposlenje preko veze, pobačaj u slučaju neželjene trudnoće, selekcija zametaka da bi se spriječile nasljedne bolesti i sl.); nije lako biti političar koji djeluje u skladu sa svojom savješću te ponekad imati hrabrost i za otklon od stranačke stege. Napasnik nije toliko neotesan da bi nam izravno predlagao klanjanje đavlu. On nam samo predlaže da se odlučimo za ono što je logično i razumno, za ono što je lakše, ugodnije i komotnije, za prednost planiranog i organiziranog svijeta u kojemu Bog može imati svoje mjesto kao privatna stvar, ali ne smije imati utjecaja na naše bitne odluke. Odluka da se Bogu dade središnje mjesto i dosljednost vlastitoj vjeri zahtijevaju svakodnevno obraćenje, istaknuo je nadbiskup Hranić u svojoj homiliji u Mariji Bistrici.
Uslijedila je sveopća molitva te prikazna procesija u kojoj su, osim euharistijskih, predstavnici vjernika župa Đakovačko-osječke nadbiskupije prinijeli i znakovite darove: Vukovarsku golubicu, koja podsjeća na biblijski blagoslov i poziv da u današnjem svijetu budemo zaštitnici i graditelji mira; medaljon s likom biskupa Ćirila, u čijoj su 100. obljetnici rođenja okupljeni prispjeli na ovo sveto zborovanje; te njegov biskupski križ s motivom iz Višeslavove krstionice, kakav su nosili hrvatski biskupi na spomen velikih slavlja trinaest stoljeća krsnoga zavjeta našeg hrvatskoga naroda.
Nakon pričesti preč. Ivan Lenić podsjetio je kako ovo bistričko svetište čuva velike spomene naše vjere i pouzdanja, naših vapaja i pobožnosti: „Ponukan pozivom pape sv. Ivana Pavla II. sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, čije se 100. obljetnice rođenja također spominjemo, obnovio je posvetu Gospi hrvatskoga naroda, upravo u ovom svetištu u prigodi Nacionalnoga euharistijskoga kongresa 1984. godine. Na istom tragu naš će nas nadbiskup povesti da obnovimo tu molitvenu posvetu“, rekao je preč. Lenić, nakon čega je nadbiskup Đuro pred kipom Gospe Bistričke započeo molitvu posvete, koju je okupljeni puk zdušno prihvatio moliti.
Nakon blagoslova i otpusta otpjevana je hrvatska himna „Lijepa naša domovino“, a potom i „Zdravo, Djevo“, pjesma kojom su hodočasnici zaključili prvi dio hodočašća. I poslije misnog slavlja hodočasnici su u radosnom raspoloženju ostali u prostoru svetišta, gdje su se okrijepili te pošli na drugu hodočasničku postaju – u Ivanec, rodno mjesto biskupa Ćirila Kosa.
Liturgijsko pjevanje predvodio je združeni zbor koji su činili pjevači Mješovitog katedralnog zbora iz Đakova, gotovo cijeli zbor župe Gospe Brze Pomoći na čelu sa s. Cecilijom, zbor župe Bezgrešnog Srca Marijina iz Slavonskog Broda, zbor župe Otok te članovi zborova drugih župa, koje je predvodio mo. Ivan Andrić, a na orguljama pratio bogoslov Bruno Diklić. Ravnatelj obreda bio je mons. Luka Strgar, a asistirali su bogoslovi đakovačkog bogoslovnog sjemeništa.
U liturgiji riječi, molitvi vjernika te prikaznoj procesiji sudjelovali su vjernici iz različitih župa Đakovačko-osječke nadbiskupije, časne sestre i bogoslovi. Među hodočasnicima su se napose isticali oni koji su se spremili u narodne nošnje, među kojima dvadesetak mladih Folklornog ansambla Broda, kao i ministranti iz nekoliko župa, obučeni u liturgijsko ruho. Za ovu prigodu tiskan je i poseban vodič s molitvama i pjesmama, kojega je dobio svaki hodočasnik. A. Banović
-FOTOGALERIJA- Anica Banović, Marko Grgić, s. Katarina Knežević, Darko Posarić, Monika Galić, Josip Lukić, Ivana Pitlović, franjevci – Župa Sv. Obitelji Osijek.
