ĐAKOVO (TU) – Susret slijepih i slabovidnih osoba Đakovačko-osječke nadbiskupije održan je u subotu 7. travnja 2018. u organizaciji Nadbiskupijskog povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i članova njihovih obitelji. Susretom je koordinirao vlč. Alojz Kovaček, nadbiskupijski povjerenik za ovo pastoralno područje. Okupljanje sudionika započelo je u katedrali Sv. Petra u Đakovu, s početkom u 10 sati.
Susretu se odazvalo oko 200 osoba, uglavnom članova slijepih i slabovidnih i njihovih pratitelja iz Osječko-baranjske, Brodsko-posavske, Vukovarsko-srijemske, Požeško-slavonske županije te Posavske županije (BiH). Na susretu su sudjelovali članovi Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i članova njihovih obitelji, volonteri Crvenog križa iz Đakova te zbor Župe Dobrog Pastira iz Đakova.
Sudionike je na početku pozdravio generalni vikar mons. Ivan Ćurić, te se zahvalio volonterima Crvenog križa iz Đakova, Mješovitom zboru Župe Dobroga Pastira, s voditeljem Ivanom Rakoncem, koji su animirali misno slavlje i svima koji su se aktivno uključili u pripremu ovog susreta. Uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio vlč. Boris Vulić. U svojoj je propovijedi naglasio da nas vjera uči da samo i jedino Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, ljubljeni Očev Sin na čiju smo sliku svi stvoreni i po kojem smo svi spašeni, može čovjeka osloboditi od svih demona i snaga zla koje su u nama i izvesti nas na put svetosti. Važno je i potrebno ići u Kristovu školu – biti njegov učenik, ali i ići u Kristovu bolnicu – biti pacijent kojeg On ozdravlja i obnavlja i tako vraća izvornu svetost koju je čovječanstvo grijehom izgubilo. Isus Krist je liječnik koji najbolje zna što je dobro za nas.
Nakon misnog slavlja svi su se uputili u Sinodsku dvoranu Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice u Đakovu, gdje je uslijedilo predavanje dr.sc. Borisa Vulića na temu „O zdravlju i spasenju“. Predavač je u svome izlaganju govorio o dvije dimenzije zdravlja; o društvenoj dimenziji zdravlja u kojoj nejasni odnosi stavljaju pritisak na čovjeka i tada ga čine bolesnim te o duhovnoj dimenziji u kojoj nas vjera može ozdraviti.
Kada se bolesnik preda, tada neće ozdraviti. Postoje ljudi koji imaju tradiciju vjere i mogu prije ozdraviti od onih koji je nemaju. Osim tradicije vjere bitna je i osobna vjera. Molitva i ozdravljenje uvijek su otajstvo. Ne smijemo predbacivati onima koji ne ozdrave po molitvi jer Bog jedini zna što je dobro i prikladno za naše spasenje. Spasenje je bitan pojam vjere. Gledajući taj pojam biblijski, kažemo da je ono izbavljenje i otkupljenje čovjeka od grijeha – Bog ozdravlja bolesna čovjeka. Spasenje ima povijesnu dimenziju, djeluje u povijesti i dovršava se u Isusu Kristu koji je spasenje za nas ljude. Polazeći od Isusa Krista možemo iskusiti spašenost, cjelovitost tako da uistinu budemo ono što jesmo. Možemo biti spašeni makar tjelesno bolesni jer bolest može u čovjeku izazvati da konačno pronađe svoje stvarno ‘ja’. Onaj tko je u svojoj nutrini to otkrio stvarno je spašen, pa makar bio bolestan. Važna je osobna vjera jer ona nije naivno povjerenje nego sigurnost da moja najdublja jezgra ostaje sigurna, čitava jer je spašena.
U raspetom Isusu gledamo istinu našeg života, s jedne strane vidimo koliko je zloće u našim životima da smo sposobni ubiti nevinog. U križu vidimo nesposobnost ljubiti, a u raspetom svoje vlastito trpljenje, svoju bolest koja je prikovana na križ. Već sada možemo doživjeti uskrsnuće po svojoj bolesti jer je križ znak otkupljenja, a zatim konačno u uskrsnuću kada ćemo biti uzdignuti kod Boga.
Dr. sc. Boris Vulić zaključno je u svom predavanju istaknuo proces ozdravljenja kao otajstveni događaj, a Isusa Krista kao ranjenog liječnika koji oprašta krivnju i daruje udio u svom božanskom životu. On može iscijeliti sve naše rane jer nas u našoj bolesti ljubi vjerno i do kraja, potpuno i sasvim prihvaća i štiti nas svojim božanskim rukama jer je On Bog i čovjek koji se utjelovio u našu ljudsku narav, prošao zemljom čineći dobro, otvarajući nam vrata kraljevstva Božjeg, koji je podnio muku križa i uskrsnuo radi nas i našega spasenja, radi nas i našeg zdravlja u Bogu.
Nakon predavanja sudionicima skupa se obratio nadbiskup Đuro Hranić koji se zahvalio svima na dolasku i organiziranju skupa i izrazio želju da Gospodin svima poput sv. Tome da milost da prepoznamo Njegovu prisutnost u našem životu te da i mi možemo poput Tome pasti pred Njega i ispovjediti – Gospodin moj i Bog moj, u svim poteškoćama i životnim radostima. Uslijedilo je druženje uz domjenak na kojem su sudionike razveselili tamburaški sastav „Anđeli“. Ivana Dugandžić
