ĐAKOVO (TU) – Nadbiskupijski susret osoba posvećenoga života Đakovačko-osječke nadbiskupije, ujedno i XXXI. redovnički dan, koji se za istočni dio Hrvatske održava prema planu Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP), održan je u subotu 10. listopada u Đakovu, na temu „Radost i zajedništvo“.
Susret je započeo u prostorima Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice
molitvom Srednjeg časa, a potom pozdravima o. Ante Gavrića, provincijala Hrvatske dominikanske provincije, s. Ksenije Majstorović, povjerenice za Pastoral osoba posvećenog života te generalnog vikara Đakovačko-osječke nadbiskupije mons. Ivana Ćurića. „U ovoj Godini posvećenoga života, dragi redovnici i redovnice, želimo se s vama, i gledajući u vas, sjetiti da je Crkva pozvana svijetu donijeti radost, istinsku i trajnu radost. Od iskustva ljudske težnje za radošću – znajući da daleko više od neposrednih i prolaznih zadovoljstava naše srce traži duboku, punu i trajnu radost, sve do onog prvoga uzroka naše radosti, a to jedoživljaj Božje blizine, blizine Boga koji me trajno prihvaća, ljubi me i vodi spasenju“, rekao je među ostalim mons. Ćurić.
Fra Jure Šarčević, predsjednik HKVRPP, otvorio je 31. Redovnički dan, podsjetivši kako su ključne riječi koje Papa upućuje današnjem redovništvu radost i zajedništvo, a osobno bi dodao i riječ milosrđe. „Papa nas na razne načine potiče da budemo sveti, a Godinom posvećenog života htio je svratiti pozornost Crkve i svijeta na redovnike kao poseban dar Crkve, koji se rađa i raste u Crkvi. Živimo u svijetu dubokih sukoba, nejednakosti, u vremenu podjela, prijetnji, velikih seoba, kada mnogima nije jasno kakav stav zauzeti spram mnogih drugih pitanja, kada se osporavaju sveci kao što je Alojzije Stepinac. Osjećamo potrebu jasnoće i snažnijeg svjedočanstva ljudi koji vide Božjim očima, koji otvaraju nadu i vide dalje od običnih ljudi. Upravo smo u tom vremenu pozvani pružiti konkretan model zajedništva, čvrsto ukorijenjeni u zajedništvo s Bogom“, rekao je fra Šarčević.
Predavanja
Prvo predavanje „Radost u Novom zavjetu“ održala je dr. sc. s. Silvana Fužinato, zadirući u svakodnevicu osoba posvećenog života i promatrajući je u svjetlu svetopisamskih tekstova Lukina, Matejeva i Ivanova evanđelja, jer se posvećeni život temelji i nadahnjuje upravo na Evanđelju. Nastojala je približiti i pojasniti što bi bila spasenjska, preobražavajuća radost u evanđeoskom smislu, jer su svi pozvani na radost života. Spasenjski Božji dolazak događa se i u našem domu. Zaharijina radost u nagovještaju Ivanova rođenja, Marijina radost u Nazaretu, radost pastira, starca Šimuna u Hramu, pretvara se u zahvalu, u slavljenje Boga i prelijeva se na cijelo čovječanstvo. U otajstvu spasenjskog nauma posebno mjesto pripada najmanjima, ‘Božjim siromasima’, čulo se među ostalim u predavanju s. Silvane.
Predavačica ističe kako radost spasenja može jače zaživjeti među osobama posvećenog života, i to „decentralizacijom“ – micanjem sebe iz središta, a na to mjesto uvijek stavljati Boga. Mnogi problemi zajedničkog života proizlaze iz toga što smo izgubili osjećaj za ‘misterij’. Kad drugi čovjek ostaje misterij, nadilaze se problemi i lakše izgrađuje zdravo ozračje u zajednicama, kazuje s. Silvana te zaključuje kako bi Godina posvećenog života trebala dovesti do istinskog življenja evanđeoske radosti, koja se rađa u osobnom iskustvu spašenosti, razvija se u odgovornosti na koju su pozvani i u punini se očituje u darivanju vlastitog života iz ljubavi. „Radost da smo voljeni i spašeni trebala bi preobražavati naše zajednice i takva radost ne može ostati skrivena. Pozvani smo da mi Bogu posvećene osobe darivanjem preobražavamo smrt u život, žalost u radost, ne samo izvan samostana nego i unutar samostanskih zajednica, jer smo odgovorni za one vani ali i za one unutra – pa je i to ‘izlazak’ o kojem nam govori papa Franjo, zaključuje s. Silvana Fužinato.
Drugo predavanje, u popodnevnim satima, na temu „Terezijina izgradnja zajednice – naglasci“, održao je o. Jakov Mamić, OCD. Progovorio je iz svog bogatog životnog iskustva kao i izvrsnog poznavanja puta sv. Terezije (ove se godine obilježava 500 godina od njezina rođenja) te se osvrnuo na njezina iskustva zajednice kojoj je pripadala u samostanu Svete Marije od Utjelovljenja, u kojem se živjelo prema ublaženom Pravilu Reda. U drugom dijelu predavanja bilo je govora o Terezijinom novom iskustvu koje je stekla tijekom obnove Reda te su istaknuti temelji na kojima se gradi terezijanska zajednica u skladu sa željom svete Terezije, ali i kriteriji koji su valjani za život svake zajednice.
Treći dio predavanja donosi određenu analizu tvorbenih elemenata koji su izdvojeni kao posebnosti terezijanske zajednice. Na prvo mjesto stavljena je ljubav jednih prema drugima, unutarnja nenavezanost, humanizam i teocentričnost, jer zajednica je mjesto Božjeg boravka, mjesto šutnje, kontemplacije, sabranosti, ali i pravih riječi, gdje zajednička rekreacija služi opuštanju članova, odgoju za svijest prisutnosti svetoga u zajednici i svijesti o međusobnoj pozvanosti. Smatra se važnom uravnoteženost članova zajednice, o čemu posebno treba voditi računa već kod prihvaćanja kandidata u zajednicu i tijekom formacije. Pri kraju izlaganja predavač je pokušao predstaviti određenu sliku našega stanja danas te je izdvojio neke poruke, odnosno ponude terezijanskih elemenata našim redovničkim zajednicama danas, iako je i sam svjestan ograničenosti ovakve ponude.
Misno slavlje u đakovačkoj katedrali
Središnji dio susreta bilo je misno slavlje u đakovačkoj prvostolnici koje je predvodio nadbiskup đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić. U svojoj homiliji nadbiskup je tumačio odlomak Evanđelja i Isusovu prispodobu u kojoj vlasnik vinograda pet puta izlazi na trg po nadničare, kako bi berba bila završena u jednom danu, jer od prve nije procijenio koliko mu nadničara treba, u kojoj Isus „nije ovjekovječio samo čekanje na posao, nego je majstorski oslikao i ljudsku zavist, ono što se događa s onima koji ne mogu raditi i nadasve Božju ljubav 
koja daje onoliko koliko nam treba, a ne samo onoliko koliko smo zaslužili“. „Isus nam prispodobom poručuje: Bog ne postupa prema principu: ‘dajem koliko daš’, plaćam koliko si zaradio, nego on ljubi i daje svakome onoliko koliko mu treba. Bogu nije bitan broj radnih sati, nego ljubav kojom tko ljubi njega i bližnjega. Prispodoba govori o važnosti očovječenja ovoga svijeta Božjom ljubavlju i solidarnošću prema njegovim siromasima i potrebnima, o evangelizaciji i unošenju Boga u ovaj svijet sustavnim socijalnim zauzimanjem za rubne skupine društva; o promicanju zajedništva i solidarnosti među ljudima Boga radi, kako bi se ovaj svijet potvrđivao kao najveća Božja radost“, kazuje nadbiskup Hranić.
Nadbiskup također ističe kako je duh sekularizacije razlog zašto je i u našim župnim zajednicama drastično opao broj novih, posebno ženskih, redovničkih zvanja. „Naime, u onoj mjeri u kojoj se u naše župe, odnosno u članove naših župnih zajednica, uvlači sekularizacija – individualizam, samodostatnost, to je u njima manje mjesta za Boga – za velikodušnu ljubav, za žrtvu iz ljubavi, za solidarnost, za dobrotu bez plaće i uzvrata, za spremnost na prihvaćanje Bogu posvećenog života i darivanje bez uzvrata. I jer je u našim sekulariziranim župnim zajednicama i obiteljima sve manje mjesta za Boga, to se u njima rađa i sve manje Bogu posvećenih osoba te sve više postaju starice bez naravnih preduvjeta da bi se iz njihove utrobe mogle rađati nove Bogu posvećene osobe“, rekao je nadbiskup.
Na kraju homilije nadbiskup je kazao kako rad u vinogradu i podnošenje tegoba i žege može lako od onih koji su spremno i smjesta ušli u vinograd Gospodnji stvoriti sitne duše, uskogrudne, pa čak i sebične. Može se reći da je ta općenita opasnost gdje god se radi o nekoj muci i naporu: čovjek je sklon vidjeti samo sebe, svoj trud, svoje zauzimanje i rad, svoje patnje i svoje zasluge, pa mu srce postane za druge neosjetljivo i tvrdo. A ideal posvećenoga života bio bi da, radeći od jutra do navečer, ulažući čitav svoj život, makar radili i bili zaslužniji i više od drugih, ne očekujemo da budemo vrednovani i da primimo višu plaću od drugih, rekao je nadbiskup te dodao kako je ideal “da se napunimo Bogom koji je veći i bolji od naše ljudske pravednosti, njegovom dobrotom i ljubavlju, njegovom milošću te da poput gospodara vinograda imamo hrabrosti za zastupanje Božjih principa, Božjeg milosrđa i ljubavi među nama i u čitavom ljudskom društvu”. A. Banović / s. J. Mandura
