ZAGREB (TU) – Umirovljeni đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić krajem ožujka obilježio je 29 godina biskupske službe, a 2019. obilježava i 59 godina svećeništva. Tim povodom gostovao je u emisiji „Aktualno“ Hrvatskoga katoličkog radija urednice mr. Tanje Popec.
– Prije šest godina ste umirovljeni, ali nikako u miru?
Mons. Srakić: Ne znam što znači mirovati. Leži mi istraživanje i pisanje pa sam se posvetio tome.
– Brižni ste arhivar bitnih događaja u Slavoniji?
Mons. Srakić: Htio bih da mlade generacije saznaju nešto što eventualno nisu imale prilike, a nešto što smo mi stariji doživjeli. Budućnost se ne gradi na praznini, na bezdanu, nego se gradi na čvrstome tlu prošlosti.
– Možemo li se vratiti na početak Vašeg svećeničkog puta i odluku da služite Isusu Kristu?
Mons. Srakić: U ljeto 1948. godine je na jednoj misi župnik Ivan Ujčić najavio da je došao natječaj iz Đakova na koji se mogu javiti dječaci koji žele biti svećenici. Da postoji mogućnost da se upišu u Gimnaziju u Zagrebu. Javili smo se nas četvorica iz Ivanovaca. Nakon nekoliko dana dobili smo obavijest da su primljeni samo oni koji su prošli s odličnim uspjehom. Ovih dana sam naišao na podatak da je te godine đakovački biskup 150 dječaka odbio, da ih nije mogao primiti u sjemenište. Nakon te propovijedi otac me je pitao jesam li čuo što je župnik rekao? Odgovorio sam da sam čuo. Pitao me je l bih htio ići. Odgovorio sam da ne bih. Razmišljao sam da je Zagreb daleko, kako ću bez roditelja, imao sam tada jedanaest godina. Otac je prokomentirao da nema baš novaca da me školuje, ali ako bih ja išao za svećenika, nekako bi se snašli. A ako ne možeš, ostat ćeš kod kuće pa ćeš biti svinjar, rekao mi je otac. Razmišljao sam dječje, pa baš ne bih htio biti svinjar. I primljena smo nas dvojica iz Ivanovaca. Ti mjeseci kad sam otišao u Dječačko sjemenište na Šalatu bili su jedni od najtežih trenutaka u mom životu. Plakao sam, ali ne pred drugima. Zavukao bih se u toalet i plakao sam što sam ostao bez roditelja, premda nas je bilo 600 na Šalati. To je trajalo mjesec-dva, nakon toga me ne bi ni buldožerom izvukli iz Sjemeništa. U Zagrebu sam bio šest godina. Za kandidate Đakovačke biskupije bilo je pravilo da nakon šest godina gimnazije nastave dvije godine školovanja u Đakovu i tamo sam položio maturu. Nakon mature krenuo sam u Visoku bogoslovnu školu u Đakovu koju sam završio. Bio sam premlad za ređenje pa je biskup morao dati godinu dana oprosta, Sveta Stolica dala je još pola godine, tako da sam zaređen u 22. godini života.
– Zaređeni ste za svećenika svega mjesec dana nakon smrti nadbiskupa Stepinca. Koliko je tada bilo teško postati svećenik, formirati se za svećenika i konkretno djelovati? Mjesec dana nakon Stepinčeve smrti nije nimalo bilo ugodno vrijeme za Crkvu.
Mons. Srakić: Mi smo to promatrali mladenački. Nismo znali kolika je bila težina događaja, a što smo poslije saznali iz knjiga i svjedočanstava. Dana 5. listopada 1959. godine provalila je skupina SUP-ovaca OZN-e koji su okupirali Sjemenište u Đakovu i uhitili naše poglavare i neke bogoslove, odveli ih u osječki zatvor kao ustašku grupu. To nam je bilo strašno teško. Osudili su ih. Nekoliko dana prije smrti kardinala Stepinca osuđeni su biskup Ćiril Kos, on je bio duhovnik, dobio je sedam i pol godina zatvora, drugi je dobio šest godina, neki su dobili tri godine. Oni su osuđeni 6. veljače, a kardinal je umro 10. veljače 1960. godine. Bio sam duktor, vodio sam kroniku Sjemeništa i napisao sam ‘Nakon jedne nesreće, evo nam još jedne’. Kada je bio sprovod kardinala Stepinca napisao sam ‘Odlazi, ali ne zadugo. Nadam se da će se brzo vratiti s aureolom iznad glave’. Dana 6. ožujka zaređen sam za svećenika. U ono doba bilo je lakše kad su postojali vanjski motivi, kad su nas progonili. Mi smo rekli da nam neće netko određivati hoćemo li biti svećenici ili nešto drugo. Zlatno doba za Crkvu je bilo doba progonstva.
– Što je Crkvu danas razvodnilo da nije tako autentična?
Mons. Srakić: Nakon osamostaljenja Hrvatske bogoslovi su trebali ići na odsluženje vojnog roka. U vrijeme služenja vojnog roka u komunizmu kad bi se saznalo da je vojnik bogoslov ili svećenik, gledalo ga se pod povećalom. A sada u vojsci u Hrvatskoj bogoslove su vozili na misu. Nije privilegij najbolje rješenje za Crkvu. To nas je oslabilo. Ne kažem da su svećenici ili bogoslovi danas lošiji nego što su bili u vrijeme komunizma. Jednostavno je drugačiji mentalitet koji se osvećuje u životu same Crkve.
– Što biste danas savjetovali Crkvi da ne bude tako mlaka?
Mons. Srakić: Crkva živi od novosti, mladosti, poleta. Nažalost, polet koji ređenik osjeća nekako brzo splasne. Sve je na pladnju, sve je ponuđeno, sve osigurano, tako da se ne mora nizašto boriti. Sada vidimo da to ne vodi ničemu. U današnje doba imamo toliko sjajnih ljudi. Primjer je Majka Terezija koja je gledala bijedu i tu vidjela polje rada za Crkvu. Tu su teolozi koji doista pružaju, ne sumnje, nego koji pronalaze srž evanđelja i to predstavljaju ljudima. Nadalje, moramo se čuvati dvostrukog života, da jedno govorimo, a drugačije se ponašamo.
– Vaša teološka specijalizacija je upravo moralna teologija. Kako je došlo do toga da nakon redovnog studija odete u Rim i doktorirate moralnu teologiju?
Mons. Srakić: Zaređen sam godinu i pol dana prije završetka studija. Nastojao sam dok sam bio na župi što prije završiti. Kad sam završio, rekao mi je biskup Stjepan Bäuerlein ‘Eto, drago dijete, bilo bi dobro da upišeš fakultet u Zagrebu. Bilo bi dobro da ideš na postdiplomski studij u Rim’. Predložio sam da studiram katehetiku. A on, budući da je predavao katehetiku, prokomentirao je ‘Pa nisam ja star’. Onda sam predložio povijest. Međutim, kad sam podnio molbu, odbili su je. U to vrijeme umro je profesor moralne teologije pa me je biskup zamolio da upišem moralnu teologiju. Počeo sam studij u Zagrebu. Nisu mi dali putovnicu. Nisu mi dali vizu. Onda je potpisan protokol između Svete Stolice i Jugoslavije, pa su mi poručili da pošaljem molbu. Prije deset godina bio sam u jednoj župi u Njemačkoj gdje je bilo krštenje i zamolili su me da ja krstim mladića. Kad sam se susreo s mladićem kojega sam trebao krstiti, pitao sam ga zašto još nije kršten, rekao je da mu otac nije dao. Rekao je da mu je otac bio u SUP-u, na dokumentima. Utvrdio sam da mi je njegov otac uskratio dokument.
– Kako procjenjujete današnje vrijeme i moral današnjih katolika jer vidimo razvodnjavanje moralnih principa?
Mons. Srakić: Prije smo znali crkveni stav i nauk. Danas se zamišlja Crkva kao kad dođeš u neki supermarket pa imaš na polici svega i svačega. Nemamo zajedničkoga morala, nego svatko sebi bira selektivno što hoće. To je taj relativizam koji je istaknuo papa Benedikt XVI. Koji put i svećenik relativizira grijeh što zbunjuje vjernike. Koja je to Crkva katolička ako možeš ovo, možeš ono? To je problem, taj relativizam. Krist je bio širok, razgovarao je s raznim ljudima, ali kad se radi o principima bio je neumoljiv.
– Vratimo se u vrijeme Vašeg pastoralnog djelovanja nakon svećeničkog ređenja 1960. pa kroz sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, kada ste bili i u blizini biskupa Ćirila Kosa. Što ste konkretno naučili o služenju Crkve i koliko se to razlikuje od današnjeg vremena?
Mons. Srakić: Biskup Ćiril Kos zaslužio je da se kao epitet o njemu napiše ‘dobri biskup’. On je reagirao ‘na prvu loptu’, ali je bio plemenit. Znao je svećeniku oprostiti, svećenika uputiti, svećenika prihvatiti. Znao je razgovarati i s vjernicima i s onima koji to nisu bili. Posebno je to došlo do izražaja za vrijeme rata kada su rado dolazili k njemu na razgovor. Što se tiče usporedbe onog vremena s današnjim, smatram kao da su ta vremena posve prošla, a bila su lijepa vremena. Najljepše vrijeme u mome životu bilo je kad sam bio kapelan i upravitelj župe. Župnička služba je raznolika. Radi se sa svim generacijama. Nije jednolična kao profesorska služba. Djelovao sam u četiri sela s četiri mentaliteta, ali upravo taj pastoral koji smo tada provodili bio je pastoral ujedinjenja. Danas se to ne uspijeva postići. Znam da su svećenici na sto muka.
– I Vi ste pokušali unijeti novost s Biskupijskom sinodom. Kažu da je 50% zaživjela. Kako vi procjenjujete?
Mons. Srakić: Imali smo u Biskupiji niz događaja. Pohodio nas je papa Ivan Pavao II. Naša Visoka filozofsko-teološka škola dignuta je na rang fakulteta. Ali glavni događaj u posljednjih dvadeset godina je upravo Sinoda. Nismo je shvatili kao simpozij, nego kao animaciju cijele biskupije. I dan-danas, nema subote ili nekog drugog dana, a da u Đakovu nema nekog susreta o temama obiteljskog pastorala, biblijskog pastorala, pastorala mladih, ministrantskih susreta. A sve je to plod Sinode. Istina, neki se nisu pokrenuli, a to je tako svugdje. Jedan svećenik mi je rekao ‘Vi ste mi se popeli na vrh glave s tom Sinodom’. Ni jedan susret nije održao, a njemu se popeo na vrh glave. Međutim, opća ocjena je da Sinoda kod nas još uvijek traje i to u svojim zaključcima.
– Kad čujete komentar takvog svećenika ili neke druge komentare vjernika, što Vam je kao nadbiskupu bilo najteže i najbolnije čuti?
Mons. Srakić: Budući da znam iz čijih usta iziđe, onda sam samo odmahnuo rukom. Lakše je animirati u velikoj, gradskoj župi, nego u maloj župi gdje ima dvjesto osoba. Koga ćeš animirati? Jedan biskup je održao predavanje o natalitetu, nakon kojeg mu je župnik rekao ‘Ovi koji su bili na Vašem predavanju prošli su vrijeme rađanja’.
– Bili ste kao pomoćni biskup, a potom i biskup sa svojim vjernicima u vrijeme rata i nakon njega kad se Slavonija dizala iz pepela. U to vrijeme kako je Crkva opstala i što je značila narodu? Kako ste čuvali zajedništvo?
Mons. Srakić: Čuvali smo se idejom ‘Vratit ćemo se’. Strpljivost. Vratit ćemo se. Vjernici su mi govori ‘Sjećamo se kad ste nam govorili da ćemo se vrati. Nismo Vam previše vjerovali. A sad vidimo da se to ostvarilo’. Važno je bilo oživljavati župne zajednice. I uspjeli smo. Ljudi su bili uništeni, sve je bilo uništeno, kuće spaljene. Vratili su se. Vratili su se i svećenici. Rekli smo da svećenici nastave djelovati u župama u kojima su bili i prije rata. Rekli smo svećenicima da će im biskupija pomoći da prežive i da od vjernika ništa ne traže. A vjernici su sami dolazili reći župnicima da oni trebaju od nečega živjeti i pomagali im materijalnim sredstvima.
– Je li istina što ste jednom rekli da kad se svećenik zaredi za biskupa, već u tom trenutku treba početi razmišljati o svome nasljedniku i kako ste došli do toga da Vam najprije pomoćni biskup bude Đuro Hranić, a sada evo Vaš nasljednik?
Mons. Srakić: Za vrijeme Biskupijske sinode pokretač je bio Đuro Hranić. Osluškivao sam što su drugi govorili o njemu. Vidio sam koliko je kao generalni vikar i suradnik značio. Bio je animator sinodskih zaključaka.
– I Vi ste zadovoljni što Vas je mons. Hranić naslijedio?
Mons. Srakić: Da.
– A kako sada funkcionirate?
Mons. Srakić: Hranić je došao u sjemenište kad sam postao rektor, tako da ga pratim cijelo vrijeme.
– U jednom mandatu od 2007. do 2012. bili ste i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. Bili ste i predsjednik Pravne komisije HBK. A vjernici primjećuju iz svjetovnih medija da se piše kako se biskupi dijele, kako se dogovore, kojim se temama bave. Kako je bilo biti predsjednik HBK, pogotovo u godini kada je papa Benedikt XVI. dolazio u Hrvatsku?
Mons. Srakić: Čudio sam se da sam izabran za predsjednika HBK. Dotad je uglavnom, osim male iznimke, predsjednik bio zagrebački nadbiskup. Ja tada nisam bio nadbiskup niti je naša biskupija bila nadbiskupija. Ali, koliko sam čuo, dogovorili su se dalmatinski biskupi. Nakon što sam postao predsjednik, obišao sam biskupe i pitao ih što od mene očekuju. Ta funkcija nije počasna, nego radna.
– Što Vam je najveća želja u aktivnoj mirovini?
Mons. Srakić: Kad se pozdravljam s ljudima, pitaju me kako zdravlje. Kažem dobro. Pa prokomentiraju da je to najvažnije. Nije najvažnije. Najvažnija je dobrota. Jer može netko biti zdrav, a nije nizašto. A može netko biti boležljiv, a plemenit je i dobar. Zar to nije veće od zdravlja? Neka me Gospodin poživi koliko hoće. Htio bih zaokružiti život i djelo biskupa Antuna Akšamovića. To je razdoblje između dva svjetska rata. O tome se razdoblju malo zna. Pa ću pokušati iz crkvenih arhivskih dokumenata predstaviti toga biskupa.
