Mons. mr. Antun Kolarević, začasni kanonik i župnik u miru, koji je preminuo u srijedu 7. kolovoza 2013. u Svećeničkom domu u Đakovu, ukopan je u petak, 9. kolovoza 2013. na Gradskom groblju u Đakovu. Ispraćaju su, među ostalima, nazočili brojni vjernici iz Zemuna te više od četrdeset svećenika. Ukopne obrede predvodio je srijemski biskup Đuro Gašparović, koji je pozvao okupljene da počaste pokojnikov ljudski i kršćanski život i njegovu smrt te uprave oči na križ Isusa Krista i vjerom koja traga kažu: Ovo nije svršetak. Naš Bog je Bog živih. “Mrtvo tijelo odlazi, a ostaje ime i djela svećenika Antuna. Spominjemo ga se s poštovanjem i molimo Gospodina da se sjeti njegova imena i ljudskog, kršćanskog i svećeničkog života od rođenja 1930., svećeničkog ređenja u Đakovu 1954., svećeničkih službi koje je obavljao”, rekao je, među ostalim, biskup Gašparović.
Oproštajni govor preč. Joze Duspare, zemunskog dekana i župnika
U ime svećenika Srijemske biskupije, svih redovničkih zajednica i vjernika grada Zemuna, oproštajne riječi pokojnom svećeniku uputio je preč. Jozo Duspara, zemunski dekan i župnik: “Ovdje smo pored odra pokojnog župnika. Gledamo ga i kao da očekujemo da nam još koji put progovori svojim glasom i pozove na služenje vrijednostima za koje je živio, trpio, u kojima se radovao i s kojima je nastojao tumačiti Istinu o Gospodinu.” Naglasivši kako će pokojnik i sve njegovo živjeti koliko žive i oni kojima je smrću predan, posebno njegovi najbliži, brojni župljani Zemuna i drugih župa u kojima je službovao, preč. Duspara je rekao: “Cijeli njegov život prošao je u radu i službi drugom. Njegov odlazak nije nas iznenadio. Bolest koju je osobito strpljivo podnosio pobijedila ga je, a sve nas upozorila da je život ovdje na zemlji prolazan i da uvijek pred očima trebamo imati Kristov poziv: Bdijete jer ne znate dana ni časa.”
O pokojniku je rekao da je bio čovjek vjere, široke kulture, obrazovan, u javnom životu susretljiv, upoznat s mentalitetom ljudi gdje je pastoralno djelovao. “U Zemunu, kao sredini različitih konfesija i kultura, uspješno je prezentirao svoje poslanje. Kao zemunski župnik, shvaćao je da je pozvan u zgodno i nezgodno vrijeme propovijedati i svjedočiti Evanđelje i Katoličku Crkvu. U tom viđenju svoga poslanja napisao je i na upotrebu nam ostavio dvije knjige: ‘Riječ i riječi’ i ‘Oprosti’, koje su odraz njegova rada, prvenstveno propovijedanja u crkvi i velikog broja susreta s ljudima različitih konfesija ili ateista kod ukopa po beogradskim grobljima. Pripremao se za svaki svoj javni nastup i ništa nije prepuštao slučaju”, istaknuo je preč. Duspara, podsjetivši kako je pokojni svećenik na jedinstven način bio i ekumenist, što svjedoči velik broj pravoslavnih i drugih s kojima je prijateljevao. Uvijek poznajući prostor u kojem je živio, naglašavao je da se on mora uzajamno izgrađivati i da se u ekumenizmu mora prije svega otvoriti ljudska srca u iskrenosti, dobroti i ljubavi prema Bogu i ljudima.
Zahvaljujući pokojniku za sva dobra koja je činio tijekom života, a posebno za ljubav prema zemunskoj župi i Crkvi, napose Zemunskoj Gospi, preč. Duspara izrekao je posebnu zahvalu osoblju Svećeničkog doma u Đakovu gdje je pokojnik posljednje vrijeme boravio i gdje je preminuo, a koji su ga prihvatili i omogućili mu liječenje, pažnju i ljubav.
Oproštaj župljana župe Uznesenja BDM u Zemunu
Riječi oproštaja u ime župljana župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu izrekao je župljanin Zdravko Žugaj: “Otišli ste tiho i dostojanstveno i ostavili nas uskraćene za ljubav i podršku, ali bogatije za sve što ste u nas ugradili. Voljeli ste Vaše župljane i oni su voljeli Vas, dijelili ste s njima najradosnije i najteže trenutke, neumorno radili i stvarali, nesebično pomagali, sve poštivali i iskreno služili. Bili ste nadaren propovjednik, smireni i mudar učitelj. Zauvijek ćete ostati u srcima župljana Zemuna, Surčina i Novih Banovaca.”
Misa zadušnica u đakovačkoj katedrali
Nakon ukopnih obreda misu zadušnicu u đakovačkoj katedrali, uz nadbiskupa u miru Marina Srakića, srijemskog biskupa Đuru Gašparovića te brojne svećenike, predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, podsjetivši u svojoj homiliji na životni put pokojnog svećenika Antuna Kolarevića, koji je odrastao, školovao se, odlučivao na svećeništvo i za svećenika bio zaređen u vrijeme Drugoga svjetskoga rata te poratne komunističke represije. U Sjemenište na Šalatu u Zagreb otišao je kao 12-godišnji dječak, na samom početku Drugoga svjetskog rata, 1941. godine. Teološki studij započeo je 1948. godine, u vrijeme kada su brojni svećenici bili po zatvorima, a Crkva progonjena. Studirao je u vrijeme zatvaranja i suđenja kardinalu Stepincu, u vrijeme zabrane vjeronauka u školi, nacionalizacije crkvene imovine… Za svećenika je zaređen 1954. godine. Kao 30-godišnjak, nakon šestogodišnje kapelanske službe u Osijeku i Đakovu, odlazi u Srijem. Kroz 17 godina bio je župnik u Surčinu, a potom od 1977. do umirovljenja 2005. godine, kroz 28 godina, župnik u Zemunu.
Iz propovijedi mons. Hranića
“Svi znamo kako su živjeli i što se događalo s katolicima na tom području u vrijeme Rankovića, a posebno u vrijeme Šešelja. Nakon progona katolika njemačke nacionalnosti, na području župe Zemun srušena je jedna od najvećih katoličkih crkvi u Biskupiji, župna crkva s dva tornja koja je dominirala gradom. Htjelo se i na taj način pokazati da su katolici, nakon progona Nijemaca, neznatna manjina. Sestrama Milosrdnicama oduzeta je njihova bolnica…”, podsjetio je mons. Hranić na teške ratne godine, istaknuvši kako je pokojni svećenik Kolarević kroz sve oluje, vihore i bujice ostao katolički župnik s velikim ugledom, moralna vertikala, intelektualac i istinski gospodin kojega su svi poštovali, koji je znao s određenim kritičkim odmakom, dozom humora, pa i sarkazma s obzirom na dnevno–političke događaje, zauzimati stav i progovarati tako da su ga svi uvažavali i poštivali i kao čovjeka i kao katoličkog svećenika. Naglasio je pokojnikovu vrlinu umijeća dijaloga sa svima, odmjerenosti i principijelnog stava prema svima, čuvanja otvorenih vrata za sve te makar minimalne, ali primjerene komunikacije čak i s ekstremnim srpskim radikalima.
“Shvatio je da ga u župnoj crkvi sluša uski krug najvjernijih župljana, da je uopće malo djece u župi, a još manje onih čiji su roditelji zainteresirani za katehezu. Prihvatio je činjenicu da je veliki broj njegovih župljana, osobito onih koji žive u nacionalno i vjerski mješovitim brakovima i obiteljima, na rubu župe. Prepoznao je da ga najviše ljudi koje treba evangelizirati u stvari sluša na sprovodima. Zato su, uz nedjeljnu liturgiju, sprovodi postali važno mjesto njegova evangelizacijskog djelovanja. Spremao se ozbiljno za svaki sprovod i propovijedao na sprovodima po beogradskim grobljima. Ondje je bio slušan, i to rado, s velikom pozornošću, slušan od svojih i od pravoslavnih vjernika, kako praktikanata tako još više od odlutalih te crkveno i vjerski sasvim rubnih osoba. Nije dramatizirao. Svoje crkveno i vjerski rubne župljane nije grdio gdje su bili prije sprovoda, niti što mu nisu dali priliku da ih ranije upozna, nego ih je primao s poštovanjem, s otmjenošću. Predstavljao je Crkvu kao majku koja sve prima; Boga kao Dobrog Oca koji raširenih ruku čeka svu svoju raspršenu djecu. I tu je započinjao dijalog te evangelizirao”, rekao je nadbiskup, istaknuvši pokojnika kao primjer svećenika koji je shvatio važnost prigodnih pastoralnih susreta i njihovih korištenja u evangelizaciji.
“Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima, a nadasve onaj s Isusom Kristom. Prije ili kasnije doći će val i odnijeti ono što smo sagradili s tolikim trudom. A kad se to dogodi, moći će se smijati samo oni koji će se imati s kime držati za ruke. Možemo reći da je toga bio svjestan i naš dragi pokojnik te da se zato trudio držati za ruke i biti u dijalogu sa širokim krugom, čak i uzajamno suprotstavljenih ljudi, a nadasve s Isusom Kristom. I on je, kao i Isus, volio Hram i svoj grad, plakao nad njegovom sudbinom, ali je znao da su sve veličanstvene građevine uglavnom podizane na ruševinama prijašnjih sjajnih građevina, da u životu sve brzo prolazi, pa tako i sam život, da novo nebo i nova zemlja podrazumijevaju propast ‘prvog neba i prve zemlje’, da je Isus Krist uvijek: i jučer i danas i sutra; da je on jedini siguran oslonac i temelj vječnog života. Zato je i nemoćan, u bolesničkoj postelji, sasvim svjesno, u vjerničkom dijalogu s Bogom promatrao ruševinu svoga vlastitoga tijela i snažio vjeru da je Isus Krist jedina stijena te izvor i punina Života”, rekao je nadbiskup Hranić, moleći da Krist Gospodin pokojnika pridruži svojim svetima za nebeskim stolom, a da plodovi njegova svećeničkog djelovanja pomognu da na ‘ruševinama’ sjajne povijesti zemunske župe i Crkve u Srijemu opet procvjeta mlada Crkva, da se rode nova svećenička i redovnička zvanja te da obnovljena Srijemska biskupija obnovljenim zamahom nastavi svjedočiti Krista – stijenu i izvor Života.
Mons. mr. Antun Kolarević rođen je 10. travnja 1930. u Viškovcima. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1954. u Đakovu. Vršio je službu kapelana u Đakovu 1 i Osijeku 1; upravitelja župe u Rokovcima i Novim Banovcima; župnika u Surčinu tijekom 17 godina te u Zemunu 28 godina. Bio je dekan Zemunskog dekanata 18 godina. Začasnim kanonikom Stolnog kaptola u Đakovu imenovan je 1982., a kapelanom Njegove Svetosti 1994. godine. Umirovljen je 2005. godine. Anica Banović
