ĐAKOVO (TU) – Uvijek, a na osobit način ovih svisvetskih dana želimo doživjeti i svima doviknuti da smo u zajedništvu s Kristom hodočasnici nade. To veliko zajedništvo spasenja želimo ispovjediti i posvjedočiti i večeras u ovom misnom slavlju koje prikazujemo za sve naše pokojne biskupe“ – tim riječima započeo je Misu zadušnicu u ponedjeljak, 3. studenoga 2025. u katedrali sv. Petra u Đakovu đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić. 
U koncelebraciji su bili nadbiskup Đuro Hranić i još desetorica svećenika središnjih nadbiskupijskih ustanova. Posluživali su đakovački bogoslovi, a Zbor bogoslova je pjesmom pratio liturgijsko slavlje.
Biskup Ivan je homiliju započeo riječima da smo svi po krštenju postali dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe te da je to dar osobitoga dostojanstva koje nas poziva da u zajedništvu s Isusom Kristom živimo onaj najdragocjeniji dar – istinu da smo Božji sinovi i kćeri.
Ukazao je da misna čitanja poučavaju da nam spasenje dolazi od neizmjerne, milosrdne Božje ljubavi. „Neopozivi su dari i poziv Božji!, naglašava nam apostol Pavao. Sva se naša povijest, da tako velimo, ‘umiva’ u toj istini, te i nama danas otvara put nade i pouzdanja u Božje spasenje. Ujedno nas poziva da u svoj život i djela ugrađujemo istu logiku besplatne, milosrdne ljubavi – kako nas Isus poučava u današnjem evanđeoskom ulomku – da nikad ne smetnemo s uma ono što će nam se „uzvratiti o uskrsnuću pravednih“.“
Zatim se biskup Ivan spomenuo zadnjeg preminulog biskupa Ćirila Kosa i biskupa Strossmayera u prigodi 210. godišnjice njegova rođenja i 120. godišnjice smrti. A na osobit se način u homiliji spomenuo biskupa Ivana Krapca, Strossmayerova prvoga nasljednika, koji je 1910., nakon razdoblja od pet godina poslije njegove smrti, prije 115 godina započeo svoju službu u Đakovu čiji je životopis nadbiskup u miru Marin Srakić naslovio: „Biskup dobrotvor i graditelj Sjemeništa“.
Životopis biskupa Krapca (iz homilije biskupa Ivana)
„Rođen je u Karlovcu 19. lipnja 1843., zaređen za svećenika Zagrebačke nadbiskupije 1866. te na više mjesta vrši službe u župnom pastoralu, najposlije kao župnik Župe sv. Petra u Zagrebu. Istovremeno djeluje i u središnjim crkvenim ustanovama, osobito iz djelokruga crkvenoga prava iz kojega je stekao doktorat, a bila mu je povjerena i briga oko nadbiskupijskoga sirotišta; 1890. postaje kanonikom; 1896. imenovan je naslovnim biskupom beogradskim i smederevskim, a 1904. i posvećen za biskupa s istim naslovom i službom pomoćnoga biskupa i generalnoga vikara nadbiskupu Jurju Posiloviću. Zbog tadašnjih političkih strujanja nije se očekivalo njegovo imenovanje za biskupa u Đakovu, no u kratkom, tek 6-ogodišnjem razdoblju svoje službe, od imenovanja đakovačkim i srijemskim biskupom 7. travnja 1910. i ustoličenja na Petrovo iste godine, do dana smrti 15. srpnja 1916. u Zagrebu, novi je biskup stubokom preokrenuo bojazni, a opravdao radost i povjerenje, koje su mu od početka iskazivali svećenici i Božji narod.
Veoma je brzo započeo različita obnoviteljska djela u biskupskom sjedištu, i ona vidljiva, graditeljska, ali i na planu uređenja crkvenih službi i liturgijskoga života, s osobitim naglaskom na pobožnost Presvetomu Srcu Isusovu. Svojim je odredbama uredio i slavlje Antunova u Đakovu, koje se, s kipom iz nekadašnje sjemenišne crkve, tada prenijelo u samostansku crkvu sestara sv. Križa. Posebno je do izražaja dolazila njegova dobrotvorna i karitativna osjetljivost. Ubrzo nakon preuzimanja službe u Đakovu izabiru ga za pokrovitelja Crkvenoga križa u Đakovu. Njegova socijalna osjetljivost posebno se pokazala početkom 1. svjetskoga rata. Ne samo da tom prigodom izdaje posebnu okružnicu, nego poduzima sasvim konkretne korake pomoći: obvezao se u potpunosti, sve dok traje vrijeme rata uzdržavati sedamdeset obitelji službenika svoga vlastelinstva pozvanih u rat, značajnom pomoći podupire djelovanja dobrotvornih udruga, osobito Crkvenoga križa koji djeluje u zahtjevnijim, ratnim prilikama. Nije se libio novu zgradu Biskupskoga sjemeništa ustupiti za vojnu bolnicu, dajući na raspolaganje cijeli njezin prvi kat, brinući se za održavanje prostora i prehranu ranjenika.
U propovijedi svoga nastupa u Đakovu na Petrovo 1910. veoma je snažno istaknuo važnost obitelji. Tek u novije vrijeme, potaknuti smjernicama 2. vatikanskoga koncila, obitelj znamo nazivati i „kućnom Crkvom“. A biskup Ivan Krapac, već tada naglašava: „Što je Crkva nego skup kršćanskih obitelji pod jednim zajedničkim ocem (…) Stoga se obitelj može nazvati nekom ‘posebnom crkvom’, u kojoj su roditelji svećenici, a djeca vjernici“.
Snažan je osjećaj i brigu pokazao i za hijerarhijsko svećenstvo i njegovu formaciju. Nije ga pokolebala nadolazeća ratna opasnost da se prihvati rušenja stare i trošne sjemenišne zgrade u Đakovu, nekadašnjeg franjevačkog samostana i prihvati se gradnje potpuno nove, koju će otvoriti 4. siječnja 1914. U svečanom govoru tada će veoma snažno naglasiti važnost teološke izobrazbe u svećeničkoj formaciji, koju, kako je tada rekao, „zahtijeva današnji kulturni, napredni viek“. Upozorio je da snaga svećenika nije tek u vanjskim znakovima, nego najprije u znanju i krjepostima, te je bogoslovima, „duhovnoj mladeži“, kako se tada govorilo, preporučio: „Radite na tom da stvorite iz srca i uma svoga Kristov lik, kako veli sv. Pavao: „dok se Krist ne oblikuje u vama“ (Gal 4, 19).“
Mons. Ćurić homiliju je završio pozivom da Božjoj milosrdnoj ljubavi preporučimo sve pokojne pastire naše nadbiskupije: da se na njih u punini izlije milost spasenja, dok toj istoj nadi usmjerujmo svoja srca, moleći: Gospodine, ‘povedi nas putem vječnim’.
Na kraju misnoga slavlja biskupi, svećenici, bogoslovi i sav narod spustili su se u kriptu katedrale gdje je nadbiskup Đuro predmolio molitvu i blagoslovio grobove pokojnih biskupa. Tiskovni ured
