ĐAKOVO (TU) – U petak, 24. studenoga 2023. godine, u okviru susreta osoba posvećenoga života đakovačke regije, u Dvorani za duhovne vježbe Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, dr. sc. Ilija Dogan, župnik Župe Dobrog Pastira u Đakovu, održao je predavanje na temu: Moj put je ljubav. Sa s. Zdenkom Schelingovom kroz advent, u spomen na 20. obljetnicu proglašenja s. Zdenke blaženom.
Predavača je pozdravila je i izrazila mu dobrodošlicu s. Jelena Kovačević, povjerenica za osobe posvećenoga života đakovačke regije, a dr. Dogan je podijelio temu na pet naslova: U prvom, „Životni put ljubavi“ predstavio je u nekoliko crtica život s. Zdenke i otkrio poveznice njezina života s pripravom za Božić: „’Moj put je ljubav…’ napisala je s. Zdenka u prvoj rečenici svog Zapisnika. A kakav je drugačiji put i mogla imati ona koja je rođena upravo na dan kada se sama Ljubav utjelovila. Na Božić 1916. godine.“
U drugom poglavlju „Svijet u kojem živimo“ predavač je usporedio život s. Zdenke, koji nije bio nimalo lagan, sa životom u današnjem vremenu, dotaknuvši vrijeme pandemije i rata: „O toj ljubavi koja može i najgoru svakodnevnicu pretočiti u najljepšu odu radosti. Jer, ‘život bez ljubavi je smrt’ piše s. Zdenka. Svjedoci smo vremena u kojem se naša svakodnevica čini zlosretnom. Papa Franjo, moleći na praznom Trgu sv. Petra u Vatikanu da se okonča pandemija koja je zahvatila cijeli svijet, izrekao je povijesnu rečenicu: ‘Mislili smo ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu.’ I možda nitko dosad nije tako pronicljivo i mudro opisao vrijeme u kojem se nalazimo: ‘Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu.’ Predavač je zatim prikazao današnju situaciju i zaključio: ‘I dok zamišljeni gledamo prema nemirnom moru svoje budućnosti, promatrajući sadašnjost, tu i tamo nam tiho prođe mislima pitanje: ‘Želi li naš Stvoritelj da mi uistinu budemo tu gdje jesmo? Nije li imao neko bolje vrijeme za nas? Ili je ovo vrijeme najbolje od svih vremena te nismo mogli bolje proći?’“
Dr. Dogan je zatim istaknuo kako Bog ni za sebe nije birao neko savršeno vrijeme i povijesne prilike te želi da i mi s ljubavlju prihvatimo svoje vrijeme i okolnosti života u koje nas je stavio: „Kršćanstvo nije nikada prečac koji nas miče iz povijesti čovječanstva, iz onoga što se događa cijelomu svijetu, pa makar ta povijest bila i nepravedna, čak i onda kada nam se ona ne sviđa. Svi smo mi često stavljeni u okolnosti koje nam se ne sviđaju, ali one se svejedno događaju. Puno stvari u našem životu nisu naša odluka, ali postoje, događaju se, došle su bez da su nas pitale; došle su i utječu na naš život i ograničavaju ga. Unatoč tomu, pozvani smo krenuti na put; djelovati, a na kukati i ne skrivati se iza privilegija, časti i vlasti. 
Bog nije napravio sebi neko izolirano mjesto, privilegirano mjesto na kojem će sve biti sjajno i bajno, kao u bajci. Nije došao u neko mjesto izdvojeno od onoga gdje mi živimo, nego baš suprotno, tamo gdje mi jesmo i gdje mi živimo. Unutar onoga gdje možda i ne želimo živjeti ili gdje smo prisiljeni živjeti. Bog nije sebi stvorio neko izolirano mjesto bez briga i problema, nego dolazi u jednu obitelj i staje u red s nama svima; dolazi u obitelj koja ima svoju prošlost (i ne možda tako lijepu i svetu), obitelj koja ima svoje poteškoće i probleme.“
Voditelj je povezao zatim odgovor na ta pitanja s pripravom za Božić: Zašto je toliko važno to da je ‘Riječ postala tijelom i postala tesarom’. Jer Riječ nije slučajno postala tesarom; tesar stvara čudesna djela u skrovitosti i jednostavnosti svoje radionice. Bog dolazi na zemlju u božićnoj noći, dok svi spavaju, u tišini i jednostavnosti. U tišini i jednostavnosti uskrsnoga jutra dovršava svoje djelo spasenje. Nije bez razloga Riječ postala tesarom; Bog mijenja svijet u skrovitosti i jednostavnosti naše svakodnevice. ‘Bog je jednom zauvijek ušao u ovaj naš svijet, zbog toga taj svijet više nije proklet, nego je sveto mjesto Božje prisutnosti’ (Szentmartoni). Zahvaljujući tomu malenomu djetetu, koje je zaboravilo zatvoriti vrata neba, zemlja i nebo više nisu odvojeni, nego zauvijek ostaju spojeni; i ostaju zauvijek zajedno jer zemlja je tvorevina neba i put prema nebu (usp. Hadjadj). Stoga ‘vjera u Boga uključuje vjeru u to da je biti rođen u ovakvo vrijeme i usred ovakva stradanja blagodat. Tu smo gdje jesmo, dakle Stvoritelj želi da budemo tu. (…) Trebamo ostati gdje jesmo i biti sigurni da nismo mogli bolje proći. Ne trebamo se pouzdati u budućnost ni žaliti za prošlošću, nego služiti Božjoj prisutnosti u svemu, otkriti Vječnoga u vremenitom, živjeti na zemlji ljubav koja je već – anque es de noche, premda tama vlada – nebeska ljubav’ (Hadjadj). Bl. Zdenka bila je upravo to, skromni i jednostavni tesar svoje svakodnevnice, koja nije kukala nad svojom životom, koja nije vapila za boljim vremenima, nego je prihvatila činjenicu da ju je Stvoritelj s razlogom stavio baš u to vrijeme i baš u tu svakodnevnicu, kako bi je ona preoblikovala u ljudskiju. A to je činila tako što je ljubila.“
Predavač je na kraju poručio sestrama: „Dakle, potrebno je prihvatiti ovo vrijeme kao blagodat i priliku za ostvarivanje Kraljevstva Božjega ovdje na zemlji. Ne glasno i pompozno, već tiho i dostojanstveno, baš poput Onoga koji je svojim dolaskom među nas zauvijek spojio nebo i zemlju. Kršćanstvo nije ideologija, nije politička stranka, nije nevladina udruga; stoga ono nije opasno, nije agresivno, ono ne traži pažnju jer ni Bog ne traži pažnju, nego dolazi i spašava svijet dok su reflektori svijeta ugašeni. Zato, dok se ideološki i stranački propagandisti nameću osvajanjem, Božji se poslanik izlaže kontemplaciji (usp. Hadjadj); u tišini svakodnevice donosi promjenu u ovaj svijet. Ovo vrijeme stoga nije zlosretno vrijeme, nego vrijeme gradnje mostova mira i pomirenja, vrijeme ugradnje dobroga i plemenitoga u ovaj svijet. Ovo vrijeme nije zlosretno nego vrijeme pogodno za donijeti nadu, učvrstiti vjeru i usavršiti ljubav. Ovo nije vrijeme kukanja, već djelovanja, vrijeme osnaživanja i jačanja, hrabrenja i tješenja, vraćanja osmjeha i brisanja suza. Ne, ovo nikako nije vrijeme Božjega suda, nego našega suda: ‘vrijeme da se izabere što je važno, a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije’. Ovo je vrijeme bogomdano kako bismo tijek našega života ponovno usmjerili prema onom bitnom: Riječi koja je postala tijelom i koja je postala tesarom. A vrijeme, u kojem nam se Bog otkriva, nikako ne može biti zlosretno, nego samo blagodat. Ne preostaje nam stoga drugo doli – poput s. Zdenke – ljubiti svoju svakodnevnicu jer Stvoritelj mi ju je darovao i on me želi u njoj kako bih tiho i nenametljivo, u skrovitosti svoje tesarske radionice, poput tesara, ljubavlju mijenjao svijet.“
Nakon predavanja razvila se diskusija, a potom je susret nastavljen euharistijskim klanjanjem u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova, koje je također vodio dr. Dogan, s tekstovima iz knjižice „Molitve blažene sestre Zdenke Schelingove“. Duhovna obnova završila je Večernjim hvalama Božanskoga časoslova. s. Nada Martinković
