ĐAKOVO (TU) – Euharistijsko slavlje Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, 17. travnja 2025. u katedrali sv. Petra u Đakovu predvodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić. Koncelebrirala su jedanaestorica svećenika središnjih nadbiskupijskih ustanova, a posluživali đakovački bogoslovi. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedralni zbor. Na misi su sudjelovali i ovogodišnji prvopričesnici sa svojim roditeljima i mnoštvo drugih vjernika grada Đakova i katedralne Župe Svih Svetih te Milosrdne sestre sv. Križa.
U uvodu u misno slavlje biskup Ivan je posvijestio da slavljem Večere Gospodnje započinje spomen na otajstva Kristovoga razapinjanja, njegova križa, smrti i njegova slavnog uskrsnuća. „Osjetimo da smo uključeni u jedan savez s Bogom i pokušajmo koliko je moguće bolje, jasnije, dublje, a onda i sasvim praktično na svom životnom putu prihvatiti savez u Isusovoj ljubavi.“
Na početku homilije mons. Ćurić je povezao slavlje Večere Gospodnje s prijepodnevnom Misom posvete ulja rekavši: „Kako lijepo ovim večernjim misnim slavljem zaokružujmo današnji dan Velikoga četvrtka. U našoj je katedrali započeo prijepodnevnom Misom posvete ulja, koju je sa svećenicima – prezbiterima iz cijele naše nadbiskupije predvodio nadbiskup Đuro.
To nam misno slavlje na poseban način doziva u pamet temelje zajednice Crkve i njezina poslanja, istinu da smo apostolska zajednica, utemeljeni na vjeri i pozivu apostola. Njima je Gospodin povjerio svoje poslanje, na njih je izlio pomazanje svoga Duha, da navješćuju i sabiru zajednice u kojima će u središtu biti njegova prisutnost – živo, vjerodostojno i istinito obećanje: „Ja sam s vama, u sve dane, do svršetka svijeta.“ Navješćivati Radosnu vijest i uprisutnjivati Spasitelja – to je radost života i poziva svećenikâ, za čije poslanje danas molimo, znajući da se snaga naše svećeničke službe u Kristovoj zajednici, doduše, oslanja na otvorenost i odaziv našega srca, ali iz toga ne izvire. Valja nam s Gospodinom Isusom ponoviti: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima …” (Lk 4,18-19).
Upućujući na važnost krsnoga svećeništva u Crkvi rekao je: „O kad bi sav narod postao prorok“, zavapio je Mojsije u krilu izraelskoga naroda. Tako i svaki novozavjetni svećenik zna da u Kristovo ime sabire zajednicu pomazanika – to nam kazuje već značenje imena „Krist“ i našega imena koje po Njemu nosimo: kršćani – pomazanici. I u naše vrijeme Crkva u svom sinodalnom hodu nas poziva da toga budemo svjesni: „… od krštenja, u kojem nas Krist zaodijeva sobom (usp. Gal 3,27) i čini nas preporođenima po Duhu (usp. Iv 3,5-6) kao djecu Božju (…) Snagom krštenja „sveti Božji narod ima udjela i u Kristovoj proročkoj službi time što o Njemu širi živo svjedočanstvo osobito životom vjere i ljubavi“ (LG 12).
U nastavku je razlagao značenje Euharistije: U Euharistiji se uvijek iznova sjedinjujemo sa zajednicom apostola, s njima prihvaćajući novi savez u Kristu, zapravo, novi životni stav: ‘da ne živimo više sebi, već njemu koji za nas umrije i uskrsnu’. U tom se svjetlu ostvaruje svako misno slavlje, svaka Euharistija, što ju prinosi Kristova zajednica Crkve, držeći se Njegovih riječi da nam klanjanje i štovanje Boga budu „u duhu i istini“. Stoga svaka Euharistija u sebi nosi 3-struku dimenziju: (1) ona je spomen-čin – utemeljuje se i izvire iz jednoga i jedincatoga Kristova otkupiteljskoga prinosa u smrti na križu (2) ona aktualizira, tj. sakramentalno posadašnjuje Kristovu žrtvu, s Njim nas sjedinjuje i hrani nas snagom ljubavi koja dolazi iz Kristove žrtve, te u nama (3) jača nadu, jer je s Kristom u njoj zalog naše vječnosti.“
Oslanjajući se na liturgijski tekst Knjige Izlaska biskup je rekao: „I Isusova se smrt događa u vremenu slavlja židovske Pashe, u kojoj prepoznajemo sliku nove, kršćanske Pashe. Za Židove je spomen Pashe sadržavao i snažan poziv da se od spomena tog događaja živi, jer je ugrađen u same temelje Saveza. Stoga je Pasha osnovni životni orijentir, štoviše orijentir povijesti. Sada u kršćanskoj Pashi Krist je Jaganjac. Sabirući se u Euharistiji izvršavamo njegov nalog, njega uprisutnjujemo te posadašnjujemo njegovu otkupiteljsku smrt. A dok večeras budemo ponavljali Isusov čin pranja nogu, spomenimo se, predragi, koliko god iskrenije i snažnije možemo, ponizne Isusove ljubavi. Obnovimo u srcima svoje razumijevanje Njegova primjera i prihvaćanje poziva da ga nasljedujemo. A tako nam je svima vidljivo da smo u prilikama našeg suvremenoga svijeta gladni spremnosti na nesebično ponizno služenje, na ljubav i dobročinstva prema svakom čovjeku, posebno prema onima koji pate – bolesnima, napuštenima i siromašnima, u našem vremenu tako brojnim stradalnicima od vihora ratova, nepravdi i neprijateljstava.“ Te je, zaključujući homiliju, rekao: „Euharistija nam je najveće blago, u njoj se Crkva rađa i od nje živi da izvrši svoje poslanje u svijetu; ona nam je zalog i predokus nebeskoga života, dok na zemaljskom putu iščekujemo „blaženu nadu“ i slavu uskrsnuća.“
Uslijedio je obred pranja nogu. Dvanaestorica „apostola“ izabrani su iz redova trajnih klanjatelja, koji daju svjedočanstvo saveza s euharistijskim Kristom u vremenu klanjanja pred Presvetim u župnoj crkvi Svih Svetih koja je već 5 godina crkva trajnog euharistijskog klanjanja u Đakovu.
Na kraju misnoga slavlja biskup Ivan je pronio Presveti Oltarski Sakrament kroz katedralu do tabernakula gdje su vjernici ostali u tihoj molitvi i klanjanju. Katedrala je ostala otvorena sve do ponoći, a u „getzemanskoj uri“ smjenjivali su se članovi župnih vijeća, župni suradnici, molitvene skupine, Zajednica Bračnih susreta, Milosrdne sestre sv. Križa, đakovački bogoslovi i svećenici. Tiskovni ured
