OSIJEK (TU) – HOMILIJA – Na dan 15. obljetnice smrti mons. Ivana Šeše, u četvrtak, 19. siječnja 2023. u župnoj crkvi sv. Mihaela arkanđela u osječkoj Tvrđi – njegovoj crkvi krštenja i slavlja mlade mise – slavljena je misa s euharistijskim blagoslovom i molitvom za mir, obitelji i nova svećenička i redovnička zvanja, tijekom koje su se okupljeni biskupi, svećenici, bogoslovi i vjernici iz brojnih osječkih župa spomenuli života, svećeničkog služenja te spomena dijamantne – 60. obljetnice svećeništva mons. Šeše i posebno njegova iznimnoga svjedočenja radosti i ljubavi, što je istaknuto geslom: „Koliko radosti!“
Misno slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Đuro Hranić, propovijedao je đakovačko-osječki pomoćni biskup, mons. Ivan Ćurić, a u koncelebraciji je bio i biskup koadjutor Srijemske biskupije, mons. Fabijan Svalina, generalni vikar Srijemske biskupije, mons. Josip Ivešić, domaći župnik, preč. Ivan Vidaković, odgajatelji đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa, svećenici iz središnjih ustanova Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnici osječkih župa te oci franjevci iz osječke Tvrđe. Posluživao je đakon Domagoj Brkić, u asistenciji su bili bogoslovi đakovačkog Sjemeništa, a liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti zbor domaće župe pod vodstvom Anđele Čačić, uz orguljsku pratnju Ane Pećar.
Spomen na iznimno svjedočanstvo radosti i vjere
„Srdačno vas pozdravljam u ovoj starodrevnoj crkvi naše Župe sv. Mihaela. Starodrevna, ali kao i svaka župa piše svjedočanstvo vjere djelima svakoga svoga župljanina. Jedan od njih na poseban način jest mons. Ivan Šešo na čiji smo spomen i sjećanje večeras okupljeni”, rekao je domaći župnik Vidaković izražavajući dobrodošlicu svima prisutnima.
Uz podatke iz Matice krštenih, preč. Vidaković je rekao: „U Spomenici naše župe stoji: 23. 12. 1962. zaređen za svećenika. U opasci još dodano: Mlad. Nije mogao biti zaređen na Petrovo jer je čekao godine. 30. 12. 1962. imao je mladu misu u ovoj crkvi. Svečano slavio svoju mladu misu. Uz mnoge uvodne pozdrave, i sam opis svečanosti mlade mise, istaknuto je da je na poseban, dirljiv način, sestra Mara Šešo uputila pozdrav svome bratu, a ona će i danas pročitati prvo misno čitanje. 19. siječnja 2008., na današnji dan prije 15. godina preminuo je u Slavonskom Brodu. Njegovo mrtvo tijelo prevezeno je u ovu crkvu. Slavljena je misa zadušnica, uz prepunu crkvu vjernika… te je pokopan istoga dana na Novogradskom osječkom groblju. Spomenut ćemo se ovom misom njegova života i svećeničkog služenja i iznimnog svjedočanstva radosti i vjere – kako je naglašavano toliko puta u pozivu na ovu misu.“
„Najveći među najmanjim stvarima“
Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup Đuro istaknuo je kako slavimo spomen na svećenika koji je za svoga života, djelovanja i smrti bio među najuglednijim i najpoznatijim svećenicima, danas Đakovačko-osječke nadbiskupije – na mons. Ivana Šešu, koji je 20 godina bio duhovnik u đakovačkom Bogoslovnom sjemeništu. „Bio je doista čovjek koji je osvjetlao lice nas svećenika tijekom Domovinskoga rata i poslije njega. Čovjek koji je imao oka, srca i vremena za svakoga, pa i najneznatnijeg čovjeka. Pokojni biskup Ćiril ga je nazvao Najveći među najmanjim stvarima jer je on uvijek u svojoj torbi koju je nosio, našao barem neku sitnicu za svakoga, nekakav znak sjećanja i susreta. Svojom ljubavlju prema Bogu, ljubavlju prema Crkvi, ljubavlju prema svome svećeničkom zvanju, svojim oduševljenjem i svojim srcem, svojom širokogrudnošću odgajao je nas mlade generacije svećenika“, rekao je mons. Hranić i zahvalio pomoćnom biskupu Ćuriću koji je potaknuo svečano obilježavanje ovih obljetnica.
Radost – posvemašnje životno nadahnuće rođeno u zajedništvu s Kristom
U svojoj homiliji biskup Ćurić podsjetio je da je mons. Ivan Šešo u 69. godini života i 46. godini svećeništva preminuo u Marijinu domu u Slavonskom Brodu uvečer u subotu, 19. siječnja 2008., pošto je u zajedništvu s Crkvom molio službu Prve Večernje i razmatrao blago i velika otajstva nedjelje, tog „slavnog dana uskrsnuća“.
„Koliko radosti! To je i pitanje i usklik zadivljenosti. U današnjem smo spomenu zagledani u lice svećenika Ivana koje smo imali priliku susretati najčešće nasmijano. I moramo priznati: svakoga je plijenila i osvajala upravo ta vedrina, prava i istinska radost. Radosna je bila njegova molitva, radosne su bile njegove riječi i susreti, radosna su bila njegova djela ljubavi i pažnje, posebno prema „malenima“ – siromašnima, bolesnima i svim onima koje je život doveo do osobnoga iskustva patnje i križa. Zanimljivo, između mnogih on je najčešće pronalazio upravo takve. I oni su, između mnogih osoba, kršćanskih vjernika laika i svećenika, pronalazili upravo njega. Koliko radosti! U tome, predragi, ne prepoznajemo tek karakternu osobinu čovjeka optimista, već ono pravo, posvemašnje životno nadahnuće koje se rađa i donosi prepoznatljive plodove baš na izvorima vjere, u susretu i zajedništvu s Kristom“, istaknuo je mons. Ivan.
Upućujući na biblijski temelj i poziv na radost, te podsjećajući da ovaj spomen „daje nam da s radošću crpimo vodu iz izvora spasenja. Jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveselit nakon žalosti – kako poručuje prorok Jeremija“, mons. Ćurić je istaknuo: „Ne, nas ne zavodi neko naivno očekivanje da pred velikim izazovima našeg vremena postoji neka brza i magična formula. Mi se upravljamo Kristu i sigurnosti koju on ulijeva obećanjem: …evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta po snazi Duha koji daje i obnavlja radost te se i naziva – Duh Branitelj, Tješitelj.“
Jubilej dijamantne mise
Potom je rekao: „Svećenički život mons. Ivana Šeše mnoge je zadivio svjedočanstvom kršćanskoga nadahnuća i radosti. Započeo je svoj svećenički put pristupajući ‘ad Deum qui lætíficat iuventútem meam’ – ‘Bogu koji razveseljuje mladost moju’, kako je glasio početak misnoga slavlja u vremenu kad je on, prije 60 godina, baš u ove zimske dane, u nedjelju 30. prosinca 1962. ovdje, u svojoj krsnoj crkvi slavio mladu misu. Da je s nama danas na zemaljskom putu, slavio bi jubilej svoje dijamantne Mise. Za mladomisničko slavlje izabrao je geslo: Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost Njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33). I toliko se puta, kroz sav svoj život, zahvaljivao na obilju Božjih darova, znajući i šaljivo reći: Stalno mi se nadodaje.“
Ponovno ističući radost koja je pratila mons. Šešu, biskup Ivan je uputio: „Da, mnogo je radosti odjekivalo svugdje gdje je boravio i kuda je prolazio vlč. Ivan Šešo. I to od rane zore do kasne večeri … I kad bi već u 5 sati ujutro iz njegove sobe u Bogoslovnome sjemeništu u Đakovu, u kojem je kao profesor i duhovnik živio 20 godina, odjekivala s Radio Vatikana melodija „Krist pobjeđuje“. I kad je gotovo svakoga jutra dočekivao svoga prijatelja, slijepoga svećenika Ivu Matijevića, i kad nas je kao svećeničke pripravnike na jutarnje razmatranje pozivala njegova zidna oglasna ploča ispunjena poticajnim mislima, rekao bih, sva „radosna“, ispisana njegovim lijepim i čitkim rukopisom, na kojoj su se mogle pronaći riječi mistikâ i svetaca, znanstvenika i glazbenika… Kako je s lakoćom molio! U svakoj prilici i za sve potrebe. Kako je s lakoćom i iskreno isticao priznanje, zahvalu, izricao pohvale, … ! Ne, iz njegovih usta to nije bila formalnost. Kako je često darivao! Barem maleni znak, uspomenu, knjižicu, sličicu, … I ne samo to – znao je istinski otkinuti od sebe i dati drugome, dati svoje odijelo, radioaparat, novac, … pobrinuti se i pomoći da se nekome nađe smještaj, posao, studij, … Automobila nije posjedovao, ali je stizao na mnoga mjesta – na kongrese i seminare, na hodočašća i liturgijske susrete, na godišnjice i obiteljska slavlja, do bolnica i domova za stare. Imao je mnogo prijatelja – ljudi koji su ga doživljavali bliskim jer je bio iskreni prijatelj. Za nas svećenike on je poticajni primjer u zahtjevnoj službi svećenika – duhovnoga vođe i ispovjednika.“
Ne želimo ostati ravnodušni
Pomoćni biskup Ćurić podsjetio je zatim na misu i sprovodne obrede mons. Šeše, citirajući: „Koliko puta se njegovo srce previše raširilo da nitko koji mu se obratio ne bude izgubljen. Tek pojedinci znaju koliko puta je vodio bitku sa zlom i zloćom, da nitko ne potone u valovima života! – naglasio je o našem pokojnom bratu Ivanu na sprovodnoj misi zadušnici 22. siječnja 2008. u ovoj crkvi nadbiskup Marin. Osvjetlao je obraz nas svećenika svojim osjećajem za maloga čovjeka, za njihove sitnice i svakodnevne probleme. (…) Čovjek koji je dijelio ne samo od sebe, nego samoga sebe – istaknuo je naš današnji nadbiskup Đuro uz odar mons. Šeše prethodnoga dana, na oproštajnoj Misi u Slavonskom Brodu. Zagledani smo večeras u život i svjedočanstvo pokojnoga svećenika Ivana Šeše. Ne želimo ostati ravnodušni na blago koje nam je svojim nasljedovanjem Krista on ostavio.“
Nakon popričesne molitve uslijedilo je kratko euharistijsko klanjanje koje je predvodio mons. Ćurić. Započinjući pobožnost rekao je: „Koliko je puta mnoge od nas u molitvi pred euharistijskim Otajstvom predvodio svećenik i duhovnik Ivan. Shvaćao je – kako za nj svjedoči jedan prijatelj – da se učenjem može proširiti svijest i stjecati znanje o Bogu, ali molitvom se njeguje prijateljstvo s Bogom.“ Prigodne molitvene poticaje sastavljene na temelju riječi mons. Šeše, a s nakanom za mir i obitelj uputili su vjernici, a zahvalnost Bogu za dvadesetogodišnju službu mons. Šeše kao duhovnika đakovačkog Sjemeništa te molitvu za nova svećenička i redovnička zvanja, uputio je sadašnji duhovnik Bogoslovnog sjemeništa, mr. Stjepan Matezović.
Biskup Ivan prenio je pozdrav i zajedništvo zajednice sestara sakramentinki iz Bergama koje su bile prisutne u Marijinu domu u Slav. Brodu u trenutku smrti mons. Šeše. I u ovogodišnjem spomenu na don Šešu, kako su ga zvale, sestre su izrazile svoju zahvalnost za njegovu svećeničku blizinu i prijateljstvo, ističući da ga se ponajviše sjećaju kao svećenika koji „žarko moli i razmatra pred Kristom u Euharistiji i donosi ga svoj braći u potrebi koja su zatražila pomoć“. Martina Kuveždanin
U nastavku donosimo sjećanja srijemskog biskupa koadjutora, mons. Fabijana Svaline; rektora Bogoslovnog sjemeništa, prof. dr. Stjepana Radića; Ane Penić te Silvestra Vrčeka, koji su rado govorili o omiljenom svećeniku i duhovniku.
