OSIJEK (TU) – Prvi dan Katehetske proljetne škole, koja se u organizaciji Nacionalnog katehetskog ureda HBK-a i Agencije za odgoj i obrazovanje održava u Osijeku 30. i 31. ožujka 2026., zaključen je misnim slavljem u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla.
Misu je predvodio predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK-a mons. Ivica Pažin, u koncelebraciji je bio dekan Osječkog zapadnog dekanata i domaći župnik preč. Matej Glavica, a posluživao je trajni đakon Zagrebačke nadbiskupije Ivan Markulin i đakon Biskupije Benin Hermann Zinsou Kodjo. Liturgijsko pjevanje animirao je združeni zbor vjeroučitelja, uz orguljsku pratnju Margarete Bošnjaković; Igor Grubišić pročitao je svetopisamsko čitanje, psalam su pjevale s. Ana Cvitanušić i Anita Bošnjak, a molitvu vjernika uputili su Marina i Slaven Školka.
Tko je za tebe Bog?
Uvodeći u misno slavlje Velikog ponedjeljka, mons. Pažin pozdravio je prisutne župljane uime svih vjeroučitelja i vjeroučiteljica iz cijele Hrvatske – njih oko 270 – koji prisustvuju Katehetskoj proljetnoj školi, a koja želi odgovoriti na pitanje Tko je čovjek za tebe?. „Na putu traženja odgovora, tragovima Duha Svetoga, došli smo na mjesto gdje tražimo odgovor na drugo pitanje – Tko je za tebe Bog?”, uputo je i pojasnio da tko pronađe odgovor na to pitanje, lakše će odgovoriti i na prvo.
Započinjući svoju homiliju upitao je „Može li ljubavi biti previše?“ te protumačio naviješten evanđeoski ulomak o Isusovoj večeri u Betaniji – objedu zahvalnosti za život Lazara, kojega je uskrisio od mrtvih, ali i zahvalnosti za uskrsnu vjeru Marte i Marije, rođenu nakon uskrisenja njihova brata. Mons. Pažin zatim je rekao: „Možda je izgledalo te večeri da je Marija pomalo histerična. Ne samo da razbija libar – vrč dragocjenog ulja, nego razbija sve navike, običaje, pravila i zakone ondašnjega židovskog naroda i kulture blagovanja.“
Tko se Bogu predaje, cijeli se predaje
Podsjetio je kako vjeroučitelji na katehetskoj školi razmišljaju o odgovoru na pitanje Tko je čovjek za tebe – a to pitanje postavljeno je fenomenu umjetne inteligencije, pa je i sam propovjednik propitivao umjetnu inteligenciju o tome kakvim je uljem Marija pomazala Isusu noge. „No, nije poanta samo u ulju koje je po sebi dragocjeno i koje prekrasno miriši. U židovskoj tradiciji dragocjeno ulje bilo je sredstvo koje se predavalo s prošlih na sadašnje, sa sadašnjih na buduće generacije i značilo je identitet jedne obitelji, srce jedne obitelji. Marija je prema evanđeoskom izvješću svoje srce, svoju povijest, sadašnjost, budućnost stavila u ruke i tim rukama, srcem svoje obitelji, pomazivala Učiteljeve noge. Otirala ih je bujnom kosom.“
Osvrnuo se zatim na skepsu, ljutnju i gnjev Jude i njegovo pitanje – Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima? te rekao: „Ta Judina rečenica znak je da čovjek današnjice vrlo često može pobožno misliti loše. Imati jedno na umu, a pred svijetom izgovarati nešto lijepo i plemenito s potpuno drukčijim ciljem. Naravno da je cijela kuća zamirisala, da je Marija mirisala istim mirisom kao i njezin učitelj. Ona koja je dala najdragocjenije od svega – dala je sve. Može li ljubavi biti previše? Ili se s ljubavlju i danas kalkulira, kao što je to računao Juda. Tko poput Marije raskošno rasipa sebe i sve ono što ima, samo taj može shvatiti neshvatljivoga Boga, kojemu će i ta Marijina ljubav biti samo sjena one ljubavi koju će On podnijeti za grijehe čovjeka na križu, u smrti pred čitavim svijetom.“
Zaključujući homiliju mons. Pažin prisutnim je vjeroučiteljima i svim vjernicima rekao: „Zbog toga nam želim da u tjednu koji je pred nama, u znaku ovoga evanđelja – kosom, rukama, srcem diramo patnju naših učenika, naših ljudi – s onim najdragocjenijim što imamo – a to je Onaj koji nas zove da Mu služimo i da ih pomazujemo uljem Božje riječi. Ne razmišljajući koliko nešto košta, koliko se troši, može li nešto ostati od te ljubavi za mene? Ne može. Jer tko se Bogu predaje, cijeli se predaje… Razbijmo vrčeve svoga egoizma, razbijmo vrčeve svoje ljubavi koja se ne može dijeliti na grame, nego samo u potpunosti.“ M. Kuveždanin
