ĐAKOVO (TU) – Večernjim misnim slavljem 24. ožujka u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra, nadbiskup đakovačko-osječki u miru mons. Marin Srakić obilježio je i proslavio 28. obljetnicu svoga biskupskog ređenja.
Prigodnu čestitku uime čitavog đakovačko-osječkog prezbiterija, redovnika i redovnica te svih vjernika Nadbiskupije, mons. Marinu uputio je nadbiskup mons. Đuro Hranić. „Okupljeni smo oko euharistijskog oltara, ali i oko Vas, dragi Oče Nadbiskupe, kako bismo molitvom hvale dragom Bogu zahvalili za Vas, na 28. obljetnicu Vašeg biskupskog ređenja. Želimo reći Bogu hvala za sve darove koje smo kao Crkva primili i primamo po Vašoj osobi i po Vašem zauzetom, mudrom i neumornom biskupskom služenju; kako prije, tako i sada od kako ste u mirovini, ali niste u miru, nego trajno radite“, rekao je nadbiskup Đuro.
„Izričem radost i ponos što smo Vas imali i imamo kao biskupa i pastira, zahvalni Bogu za Vašu mudrost, staloženost, strpljivost, uporan rad i postojanu vjerničku nadu koju nosite u srcu i tako u svima nama podržavate svjetlo kršćanske nade te budite i rasplamsavate pastoralnu zauzetost i revnost“, rekao je nadbiskup Đuro, zaželjevši svome predšasniku da po zagovoru BDM trajno ostane usidren u iskustvu Božje blizine, ljubavi i zaštite, kao i da ga prati krepko zdravlje, čilo srce i puno nade, „kako bi i dalje mogli među nas unositi Kristovo svjetlo, biti čovjek povjerenja u Boga i njegovo vodstvo te među nas unositi mir i sigurnost“.
Zahvaljujući na čestitkama i lijepim željama, nadbiskup Marin izrekao je zahvalnost Gospodinu za sve ove godine, za suradnju na koju je nailazio u redovima svećenika, redovnika i redovnica, ali u redovima svih dragih vjernika. „Kao što general jedne vojske ne znači ništa ako nema dobrih vojnika, boraca, tako i u Crkvi sam biskup ne znači ništa ako ne ide rukom pod ruku sa svojim suradnicima i vjernicima“, rekao je nadbiskup u miru, pozivajući okupljene na molitvu.
U prigodnoj homiliji okupljenim vjernicima govorio je o svome biskupskom geslu „Spe et labore“ – „Nadom i radom“, rekavši kako je ono bilo posebno poticajno za vrijeme Domovinskoga rata i poslije njega, kada su svi gledali kako se pred njihovim očima ruše kuće i crkve, kolone izbjeglih i proganih, kada je to sve trebalo obnoviti. Podsjetio je na jednu sinodu biskupa u Rimu, kada su biskupi izrekli tjeskobu zbog zamračenja koje se nadvilo nad naš kontinent, kada se činilo da su mnogi Europljani dezorjentirani, nesigurni, bez nade, da mnogi kršćani dijele taj osjećaj s njima, na što su ukazivali mnogi zabrinjavajući znakovi te je istaknuo: „Budimo iskreni, čovjek ne može živjeti bez nade. Njegov život bio bi lišen značenja i postao bi nepodnošljiv. Ali, moramo priznati, nada je sve slabija… Međutim, kamo god krenemo i pogledamo, cijeli je naš život zahvaćen nadom.“
Zaključujući homiliju nadbiskup Marin kazao je kako od svih malih, sitnih nada idemo prema Bogu – nada nas kršćana sva je u Kristu, a ta nada nas potiče da svoj život provodimo i radom, jer prava nada čovjeka tjera da se uključi u izgradnju ovoga svijeta. Na kraju je rekao: „Današnji dan za mene je i dan ispita savjesti – je li moje geslo tek parola na prstenu ili grbu? Ne, ne bi trebala biti. Pitam se – jesam li u svom narodu podržavao nadu, jesam li svojim radom potvrdio da živim u nadi, nadi u Krista Gospodina, koji je za nas došao, nas pozvao da i mi zasučemo rukave i surađujemo u njegovom djelu spasenja ovoga svijeta?“ A. Banović
