BISTRINCI (TU) – Umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Slavko Vranjković, preminuo je 13. srpnja 2023. u Erdutu u 78. godini života i 51. godini svećeništva. Pokopan je u ponedjeljak, 17. srpnja u Bistrincima kod Belišća. Tijelo vlč. Slavka bilo je izloženo od 15 sati u crkvi sv. Stjepana Ugarskog u Bistricima, a misu zadušnicu s početkom u 16 sati predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u zajedništvu s biskupom Ivanom i brojnim svećenicima. Na misnom slavlju sudjelovala je ožalošćena rodbina i prijatelji te napose vjernicima župa gdje je službovao vlč. Vranjković.
Misa zadušnica
Na početku misnoga slavlja nadbiskup Đuro je izrazio sućut prisutnim sestrama i bratu pokojnoga vlč. Slavka, rodbini, prijateljima te okupljenim vjernicima župa Harkanovci i Nuštar, vjernicima Bistrinaca u ime prisutnoga pomoćnog biskupa Ivana, umirovljenog nadbiskupa u miru dr. Marina Srakića, u ime cijeloga prezbiterija i u svoje osobno ime. Okupljeni vjernici spontanom su pjesmom i molitvom molili Gospodina za pokoj njegove duše i za mir onih koji za njime tuguju.
Tumačeći naviješteni evanđeoski tekst nadbiskup Đuro je rekao: „Uskrsli Lazar je slika pokojnika – onih koji će ustati na vječni život o sveopćem uskrsnuću. Tako se u tom događaju vezanom uz Isusov život slikovito zbiva ono što će se dogoditi na kraju vremena. I mi danas, kao zajednica vjernika suočena s iznenadnom smrću našeg brata svećenika i omiljenog župnika vlč. Slavka Vranjkovića, opraštajući se od njega i sahranjujući njegovo tijelo, pitamo se o sudbini naših pokojnika. Vjerujemo u Krista uskrsloga, ali istodobno gledamo puna groblja naših pokojnika. Grobovi nisu prazni i pitamo se što je s našim pokojnicima. Današnji evanđeoski odlomak kojega je napisao sv. Ivan, apostol i evanđelista, i nama, kao nekoć prvoj kršćanskoj zajednici pruža utjehu i ponovno jača našu vjeru. Čitajući ovaj evanđeoski odlomak, želimo biti blizu Vama, draga sestro i dragi brate našega pokojnika i svoj ožalošćenoj rodbini, te vjerom u Krista raspetoga i uskrsloga, u njegovo uskrsnuće, i u uskrsnuće svakoga čovjeka, mi biskupi i svećenici naviještamo poruku vjere u njome tješimo i sebe i Vas. Nismo stvoreni za trulež groba. Stvoreni smo za suobličenje Kristu uskrslome i zato naš ideal nije što duži zemaljski život, nego njegova preobrazba u život vječni. Razumljiva je naša žalost zbog smrti onih koje volimo. Čak je i Isus opisan kao čovjek koji plače zbog smrti svoga prijatelja Lazara. 
“Gle, kako ga je ljubio” govorili su Židovi koji su promatrali Isusa kako plače. No, evanđelist Ivan, zapisujući događaj Lazarova uskrisenja, želi reći da je Isus bio sav potresen ne samo zbog Lazarove smrti, nego da je potresen i zbog nevjere svih onih koji plaču nad mrtvacima, kao da više nema nikakve nade. Evanđelist Ivan koristi Lazarovo uskrisenje kao sliku i potvrdu da je Kristovo uskrsnuće garancija uskrsnuća i svih ljudi. Dok piše prvoj kršćanskoj zajednici o onome što se dogodilo s Lazarom, apostol i evanđelist Ivan toj zajednici pred oči stavlja Lazara kao sliku i utjehu, poručujući da je Kristovo uskrsnuće garancija uskrsnuća i za sve one koji s Isusom žive i umiru. Isus je plakao na Lazarovu grobu. U njemu, u zaplakanim Lazarovim sestrama prepoznajemo Vas poštovana i draga sestro i brate pok. vlč. Slavka, vas ožalošćene prijatelje dragog pokojnika te župljane župa Nuštar i Harkanovci koji se danas iznenađeni njegovom brzom smrću od njega opraštate suznih očiju, te sve one koji su zaplakani radi smrti svojih pokojnika. No, sv. Ivan nam poručuje da zadnja riječ današnjeg evanđeoskog odlomka pred smrću nije plakanje, nego Isusova riječ: “Ja sam uskrsnuće i život!” To je sržna i temeljna poruka. U toj se riječi Isus poistovjećuje s Bogom koji je darovatelj života te garantira: “Tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada!” “Vjeruješ li ovo?” – pitao je Isus Martu. “Vjeruješ li da tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada?” – pita Isus svakoga od nas. Onaj tko vjeruje u Kristovo i u naše uskrsnuće od mrtvih, ne hodi, draga braćo i sestre, u tami, nego ima svjetlo, nadu i smisao života.
Životopis Slavka Vranjkovića ( iz homilije nadbiskupa Đure)
“Rodio se 22. srpnja 1945. godine u Gradcu Posuškom od oca Joze i majke Mile r. Šušak. Težak život na hercegovačkom kršu ponukao je obitelj da bolje životne uvjete potraži u Slavoniji. Doselili su u Vrbanju. Pokojni vlč. Slavko je ondje završio osnovnu školu. Po završetku osnovne škole odlučio je postati franjevac konventualac i roditeljski je dom zamijenio samostanom na Sv. Duhu u Zagrebu. Ondje je završio gimnaziju i maturirao 1966. godine. Poslije mature biva pozvan na dvogodišnje odsluženje vojnoga roka u Skopje i u Strumicu. Po povratku iz vojske vraća se u Samostan na nastavak redovničke formacije, a potom i na teološki studij u Zagrebu. Teologiju je studirao od 1968.-1973. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 1974. godine. Doživotne redovničke zavjete položio je 30. travnja 1972. godine, a iste jeseni, već i prije završetka studija, 4. listopada 1972. kard. Franjo Kuharić ga je u katedrali u Zagrebu zaredio za svećenika. Najprije je kao svećenik-student kroz dvije godine, dok 1974. nije diplomirao, pomagao ondje gdje je trebalo. Kroz godinu dana bio je (1974.-1975.) gvardijan samostana Franjevaca konventualaca u Puli, a potom godinu dana župni vikar u Molvama (1975.-1976.). S jedne strane naočit mlad fratar i dobar propovjednik koji je zapinjao za oko žena, a s druge strane strah redovničkih poglavara za mladoga fratra urodili su napetostima i odlukom vlč. Slavka da promijeni ambijent i da svoj svećenički život nastavi ne više kao redovnik, nego kao dijecezanski svećenik. Budući da je odrastao na području naše današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije, obratio se pok. biskupu Ćirilu Kosu, koji ga je primio u biskupiju i 1977. imenovao ga župnim vikarom u Valpovu. Nakon trogodišnje službe župnoga vikara u Valpovu, 1980. bio je imenovan upraviteljem župe Harkanovci. Ondje je ostao 18 godina. Godine 1998. premještan je za župnika u Nuštar, gdje je ostao 24. godine, sve do umirovljenja u kolovozu prošle godine.
Nakon umirovljenja došao je u Svećenički dom u Đakovo. Nije bio oduševljen odlaskom u Svećenički dom, no bilo mu je drago što ga u Svećeničkom domu čeka prijatelj mons. Tadija Pranjić. Iako se nastanio u Svećeničkom domu, veliki dio vremena provodio je izvan doma, skrbeći za bolesnog brata Iku. Rado je obilazio bolesnike u Nuštru, Ceriću i Marincima; među ostalima i moju Mamu, koja mu je za to – zajedno sa svima ostalima – neizmjerno zahvalna. Umirovljenik nije bio niti godinu dana. Po našem ljudskom sudu prekratko! Budući da se nije žalio na svoje zdravlje, da je davao dojam da se dobro osjeća i da se dobro drži, nemilo nas je iznenadila vijest o njegovoj smrti, nekoliko dana prije svoga 78. rođendana, 22. srpnja…
Još dok je bio franjevački bogoslov, zbog svoga dara izraziti se lijepo i snažno, pjesničkim jezikom, i napisati tekst, bio je uključen u Uredništvo Glasnika sv. Antuna, današnjega Veritasa i zarana se počeo javljati svojim promišljanjima u raznim katoličkim revijama i časopisima. Odmah po dolasku u Nadbiskupiju vlč. Slavko je bio prepoznat kao dobar propovjednik te kao svećenik koji se, iako grublji na rječniku, pokazuje kao čovjek, pun razumijevanja za različite ljudske teškoće i situacije, solidaran i bez zaoštravanja u komunikaciji sa župljanima u neregularnim situacijama. Sam je sebe potpisivao i pridao si nadimak „Sacerdos“. I doista je bio svećenik „od glave do pete“. Crkva i ostvarenje evangelizacijskog poslanja Crkve bili su sva njegova preokupacija i čitav njegov život. I slobodno vrijeme bilo je darovano evangelizaciji, očitujući snagu svoga duha u riječi kojom je naviještao i tumačio evanđelje, svojim perom i slikarskim stvaralaštvom. Uz svoju župničku službu, u slobodno vrijeme odmarao se pišući pjesme i kratke priče te slikajući, najčešće u tehnici grafike na papiru i drvetu, rado koristeći osobito odbačeno drvo izloženo propadanju, kao što su duge rasušenih i propalih bačvi, u ratu stradalo nagorjelo drvo i slični reciklirani materijali. 
Okušao se i u tehnici ulja na lesonitu i na platnu. Svo njegovo i pisano i slikarsko stvaralaštvo bilo je inspirirano isključivo sakralnim temema, a u okviru sakralnih tema i zdravim iskrenim rodoljubljem. Bio je poratni župnik, koji se poistovjetio s nama svojim župljanima: s Nuštarcima, Cerićancima i Marinćanima teško stradalima u Domovinskom ratu, s brojim poginulima, nestalima, invalidima i ranjenima i u duši i u tijelu. Volio je svoje župljane te se s poštovanjem i vrednovanjem odnosio prema njima i njihovim ranama, naviještajući osloboditeljsku snagu praštanja i neprijateljima te milosrđa, slaveći mise zadušnice i sudjelujući u brojnim komemoracijama. Od imena poginulih satkao je čitavu Žalosnu nuštarsku krunicu s pet desetica. Sagradio je dvije potpuno nove filijalne crkve: u Ceriću i u Marincima. Ništa mu nije bilo teško učiniti za drugoga. Imao je osjećaja za društveni život i podržavao djelovanje različitih udruga civilnoga društva na teritoriju župe i njihov blagotvoran doprinos. Njegovo pjesničko i književno stvaralaštvo i njegove kratke priče su bile vrednovane u stručnim krugovima te je dobio više različitih nagrada. Izdao je nekoliko zbirki pjesama i drugog književnog stvaralaštva. Djela su mu bila izvođena na brojnim župnim i drugim priredbama. Imao je više samostalnih i zajedničkih izložbi slika i na to je bio osobito ponosan.“
Sprovodni obredi
Nakon mise zadušnice ispraćaj iz crkve sprovodne obrede na mjesnom groblju u Bistrincima predvodio je mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki.
U ime okupljenih vjernika od vlč. Slavka oprostio se Stanko Leko iz Župe Duha Svetoga u Nuštru koji je između ostaloga rekao: „Proveo je naš Slavko s nama, takvima kakvi jesmo, pune 24. godine. Nije štedio snage, cijeli nam se godinama davao i dao. Uzevši mjesto sluge, vođen Duhom olakšavao je naše patnje. Dovršio je obnovu župne crkve, na mjestu potpuno porušenih sagradio je dvije nove crkve, u Ceriću i Marincima. Vidao je, sve to vrijeme, naše rane i boli. Krijepio nas je snagom Duha, milovao svojim propovijedima i to ne samo u poraću, već pune 24. godine. Ništa mu nije bilo teško, jer Bog je bio s njim, a imao je naš Slavko razumijevanje, sućut i utjehu za svakog tko bi mu se obratio u bilo kakvoj potrebi…Dragi velečasni Slavko, hvala ti i u ime brojnih župljana, svih župa koje si u svom svećeništvu vodio, svih koji su te poznavali, svih onih koji su gledali tvoje slike te čitali tvoje stihove i prozu, svih s tvog hercegovačkog krša kao i tvoje ravne slavonske Vrbanje. Počivao u krilu Onoga koji te k sebi pozvao. Moli za sve nas.“
Vlč. Slavko pokopan je u obiteljsku grobnicu uz svoje roditelje na Bistrinačkom groblju. Opraštajući se od svećenika, pjesnika i slikara vlč. Slavka koji nas je obogatio Božjom Riječi i životom spominjemo se njegovih riječi: „Iza njega ne ostade ništa osim sjećanja…. Svećenikov grob bez cvijeta, zakićen nebom i oblacima.“ Tihonija Zovko/Foto: Stanko Leko
