ĐAKOVO (TU) – U samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu u petak 19. siječnja slavljena je misa zadušnica za s. Maristelu (Mariju) Šimić, članicu Družbe milosrdnih sestara sv. Križa, koja je (napunivši dan prije 85 godina) 17. siječnja preminula u osječkoj bolnici.
U ispunjenoj crkvi, uz koncelebraciju 30 svećenika, misu zadušnicu predvodio je vlč. Ivan Andrić, rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, u kojemu je s. Maristela provela zadnjih 35 godina svoje službe.
„Zadnja dva dana 
u Bogoslovnom sjemeništu prošla su tiše i sabranije nego inače. Vijest da je umrla s. Maristela, ta dobra duša naše kuće, sve nas je iznenadila i ražalostila, i svako je od nas, njezinih ukućana, ova dva dana, što sâm za sebe, što u razgovoru s drugima ‘brojio krunicu uspomena’ na ovu dragu milosrdnu sestru sv. Križa. A, hvala Bogu, tu se zbilja ima što brojiti. Koliko srdačnih susreta, koliko majčinske i sestrinske pažnje za svakoga, koliko posla i brige, koliko molitava, svetih misa i žrtve za sjemenište i sve njegove stanovnike, kolike tihe
i nenametljive, ali nezamjenjive prisutnosti, koja će u sjemeništu itekako nedostajati u sestarskoj kapeli – gdje je jutrom dočekivala misnike, u poslovima u kuhinji, na sjemenišnim hodnicima i dvorištu – gdje je svima nama bila učiteljica urednosti i marljivosti, u brizi za cvijeće po sjemenišnim hodnicima i prozorima koje je svaki gost uočio s divljenjem, u pažnji i ljubavi prema svima, u živom zanimanju za svakoga i gotovo nestvarnoj vedrini… Puno je toga stalo u 35 godina koje je s. Maristela provela u sjemeništu s generacijama bogoslova, svećenika, sjemenišnih djelatnica i djelatnika, i tko bi sve to mogao nabrojiti“, rekao je u homiliji vlč. Andrić.
Potom se 
osvrnuo na naviješten ulomak evanđelja u kojemu Krist svoje poziva budnost i pripravnost za njegov dolazak te je kazao: „Ovo o budnosti i pripravnosti, na što nas evanđelje poziva, lako se prepoznaje u trezvenom i staloženom životu pokojne s. Maristele. ‘Ja sam pripravna!’ – tu sam rečenicu u zadnje vrijeme u više navrata od nje čuo. Istu tu rečenicu, kako sam čuo, rekla je u bolnici, nekoliko sati prije nego će umrijeti. Život s. Maristele bio je označen čekanjem Gospodina; to je bio način njezina života. Zato smijemo vjerovati da je Gospodinu spremno otvorila ‘čim je stigao i pokucao’. Primjerom svojeg budnoga kršćanskog života i sve je nas budila i poticala na isto – na budnost i pripravnost.“
Životopis s. Maristele
U ime sestara sv. Križa, oproštajni govor izrekla je s. Finka Tomas. „Bog moj i sve moje! Bogu hvala za sve! – bio je moto života naše sestre Maristele, koja nas je sve iznenadila svojim odlaskom u vječnost. Kako se u utorak, 16. siječnja, na dan naše Majke Terezije, tijekom dana nije osjećala dobro, odvezena u bolnicu u Osijek. Nitko od nas nije ni slutio da bi se radilo o nečemu ozbiljnome, ali ona je, vjerujemo, bila spremna za susret s Gospodinom te je sutradan, u srijedu 17. siječnja u 5.30 ujutro prešla prag ovoga života završivši svoj životni hod.
Sestra Maristela, kako je poznajemo, bila je kao osoba vedra, plemenita, dobrohotna i vrlo brižna u poslovima koji su joj kroz život povjeravani. Doživljavali smo je kao osobu kojoj je pogled neprimjetno uvijek bio uvijek upravljen prema gore, ali je stajala s obje noge na zemlji, kako to kažemo za ljude praktične i duboko prisutne i u svagdašnjici. Tako svjedoče oni koji su je izbliza poznavali ili s njome živjeli. Bila je razborita i oštroumna, majčinski brižna za druge, osobito za najpotrebnije.
Ta je crta njezine osobnosti bila još izraženija u njezinoj zrelijoj dobi, kada joj je povjerena služba manjih kućnih poslova u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Taj posao obavljala je radosno i predano pa i kada su joj fizičke snage već bile slabije, prikazujući, kako je sama jednom rekla, svoje molitve i žrtve za bogoslove, da budu sveti svećenici i ustraju u svećeničkom zvanju“, istaknuto je u govoru.
Sestra Maristela, krsnim imenom Marija, rođena je u Ivankovu kao osmo dijete u obitelji Ivana i Julijane Šimić, rođ. Ilich, 16. siječnja 1933. god. Slijedećega dana bila je krštena u župnoj crkvi. U samostan je stupila 19. studenoga 1950. godine te nakon formacije 12. svibnja 1955. položila prve, a 12. svibnja 1961. doživotne zavjete. Nakon prvih zavjeta (1955.) pošla je na Vojnu akademiju u Beograd, kako bi djelovala u službi njege bolesnika i ranjenika gdje je svojom tihom prisutnošću i vedrim, predanim služenjem, blagotvorno utjecala na bolesnike, koji su joj se u bolima povjeravali. Ona bi ih majčinski tješila, za njih se molila i žrtvovala, te ovdje ostala do 1962. godine.
Potom je bila pozvana u Đakovo, u provincijalnu kuću, kako bi djelovala kao pomoćnica voditeljici kandidatica, kojih je tada bilo puno. S pouzdanjem u Božju providnost prihvatila je novo polje rada i pokazala svoju istinsku plemenitost prema mladim djevojkama koje su bile još na početku. Na toj dužnosti ostala je do 1967. godine, kada je pozvana poći na novu službu u Krčkoj biskupiji, u kancelariji Biskupskog ordinarijata, gdje je preuzela uredske poslove i savjesno ih vršila sve do 1974. Na nalog poglavara poći će zatim u Opatiju, u rezidenciju Družbe Isusove te od 1974. do 1983. obavljati kućanske poslove. Od 1983. pa do svoja prelaska u vječnost posvetila se tihom i požrtvovnom vršenju kućanskih poslova u đakovačkom Bogoslovnom sjemeništu. Ta služba joj je osobito bila na srcu i rado ju je vršila, sve do zadnjega dana svojega života.
Ukop na Gradskom groblju
Nakon mise zadušnice, na Gradskom groblju u Đakovu održani su sprovodni obredi, koje je predvodio vlč. Davor Vuković, vicerektor samostanske crkve. Uz rodbinu pokojne s. Maristele, obredima je nazočio nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić, velik broj časnih sestara, svećenika, bogoslova, djelatnika Nadbiskupije, napose Bogoslovnog sjemeništa, kao i ostalih vjernika. Misu zadušnicu za s. Maristelu, kao i sprovodne obrede, pjesmom su pratili bogoslovi đakovačkog sjemeništa. A. Banović
