ĐAKOVO (TU) – Nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić predvodio je u srijedu 4. studenoga 2020. večernju misu zadušnicu u đakovačkoj katedrali za pokojne svećenike koji su djelovali kao članovi Stolnoga kaptola u katedrali, kao profesori i odgojitelji u Bogoslovnom sjemeništu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, i u drugim službama u središnjim biskupijskim ustanovama te kao župnici i kapelani diljem Đakovačko-osječke nadbiskupije. U koncelebraciji je bio pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić, đakovačko-osječki nadbiskup u miru Marin Srakić te svećenici koji su na službi u središnjim nadbiskupijskim ustanovama. Propovijedao je vlč. Domagoj Lacković, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata.
U svojoj homiliji vlč. Lacković prigodno se osvrnuo na temu kršćanskog shvaćanja umiranja: „Ovih dana obilazili smo groblja i grobove i uvijek je na grobljima zanimljivo čitati što su sve ljudi dali uklesati na svoje spomenike. Na jednoj grobnici na Zagrebačkom Mirogoju uklesane su sljedeće riječi: ‘Mrtav je onaj u čijoj si duši, Gospodine, mrtav ti. Nikad ne umire onaj, Isuse, u čijem srcu živiš ti. Uvijek smo svijetom nosili tebe. I u srce tvoje, prije nego u grob, mi smo – Kriste – sahranili sebe.'”
Progovorio je zatim o strahu od smrti, prisutnom u ljudskim životima te rekao: „I smrt je stvarno strašna stvar za onoga koji umre samo jednom – na času smrti, ali je lijepa za onoga koji ‘umre’ prije negoli umre. Smrt se ne događa samo u jednom trenutku, i ne tek na kraju našega života, nego u svim lomovima našega života.“
Vlč. Lacković nadalje je govorio da je svako odricanje vježba umiranja: „Sve ono što nas okružuje, slike, pisma, knjige, prošlost, lijepe uspomene, prve ljubavi i sretna prijateljstva… otkrivaju nam da je život neprestano opraštanje od lijepih mjesta, dobrih ljudi te prekrasnih iskustava i uspomena. Svaka žrtva ima oblik smrti. Takva smrt nije ništa drugo nego, ako je prihvatimo, Božje djelovanje u nama, po kojem nas Bog vadi iz naše samovolje, sebične samodopadnosti i samodostatnosti, da bi nas preoblikovao na svoju sliku.“
Spomenuo se i pokojnih svećenika za koje se te večeri molilo i koji su „zasigurno takvu vrstu smrti u svome životu morali proživjeti“ kroz njihov možda neprimijećeni trud, plodove rada koje nisu doživjeli, oduševljenje koje je naišlo na hladnoću vjernika, nepravedne optužbe, sramoćenje i neshvaćanje bez mogućnosti opravdanja. „U svim tim svećeničkim životima nije bilo ničega nadnaravnoga ni izvanrednih kreposti. Ti su svećenici kroz takva umiranja i žrtve živjeli Isusov zahtjev iz današnjeg evanđelja: Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik. Inače smo u opasnosti da sve to smatramo svojim bogatstvom i svojim zaslugama. Ako smo previše navezani na svoje planove, svoj način gledanja, svoju mudrost, ne ostavljamo prostora Božjem djelovanju i u toj borbi mi postajemo samo umorni, beživotni, bezvoljni“, istaknuo je.
Govoreći nadalje o borbi koja prati predanje, istaknuo je kako se „naš život stalno odvija u napetosti između otpora i predanja. Pobuna je prva spontana reakcija na trpljenje. Međutim, što više pružamo otpor tim više sebi štetimo i više trpimo. Jeste li uočili da oni ljudi koji se najviše boje smrti, najviše se boje i živjeti? Jer ako bježimo od smrti, bježimo i od života. To nam je sada koronavirus pokazao. Oni koji se najviše boje zaraziti, najviše se boje živjeti. Jer čuvajući se od zaraze, sebe su sačuvali od života, sebe su konzervirali, život im se potrošio i ostao bez vitalnosti i radosti.“ Ohrabrujući prisutne, na kraju je ustvrdio da se „kroz svakodnevno umiranje mi pripremamo na smrt, da nas ne iznenadi kao lopov u noći“. M. Grgić/Foto: Bernard Prelčec
