OSIJEK (TU) – Misu večere Gospodnje u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla u četvrtak, 1. travnja 2021., tijekom koje je zbog pandemijskih okolnosti izostalo uobičajeno, simbolično pranje nogu izabranim župljanima, predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, a u koncelebraciji je bio domaći župnik, mons. Adam Bernatović, svećenik u miru Vladimir Mikrut, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata Domagoj Lacković te 
župni vikari Blaž Jokić i Ante Lučić.
Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup Đuro je rekao: „Kako nas večeras u ovom sabiranju sve obuzima posebno, sveto i svečano, raspoloženje! Iako u se u svakoj misi sjećamo Isusove posljednje večere, na Veliki četvrtak taj je spomen-čin povezan s časom i danom ustanove euharistije i svećeništva. Ovo činite 
meni na spomen!“ Podsjetio je kako ovom misom večere Gospodnje započinje i Vazmeno trodnevlje – središte i kulminacija cjelokupne liturgije Crkve.
U svojoj homiliji mons. Hranić pojasnio je kako je posljednju Isusovu Pashalnu večeru s apostolima prije njegova „odlaska Ocu“ obilježio niz simboličkih gesti, koje odražavaju Isusovo 
božansko veličanstvo i njegovu veliku ljubav te naklonost prema nama ljudima. To što je Isus učinio te večeri za svoje učenike i za sve kroz čitavu povijest sv. Ivan sažeo u nekoliko riječi: Ljubio ih je do kraja.
„Za vrijeme jela, vrlo vjerojatno pri kraju večere, Isus ustanovljuje euharistiju. Unaprijed je u sakramentalnom obliku izvršio ono što će sljedećega dana ostvariti na Kalvariji: prinosi i žrtvuje 
Ocu samoga sebe, svoje tijelo i krv, kao žrtveno janje koje označava novi i konačni Savez između Boga i ljudi, Savez koji će sve osloboditi od ropstva grijehu i smrti“, rekao je nadbiskup te podsjetio da je uz euharistijsko otajstvo, Isus uspostavio i ministerijalno svećeništvo.
Zatim je potaknuo: „Isus nam se daje u euharistiji da 
bi nas ojačao u našim slabostima, da bi bio s nama u našoj samoći. Euharistija nije nagrada za svece, za savršene, nego u euharistiji se Isus daruje nama slabima, da nas ujedini sa sobom i da nam daruje predokus neba. Ostaje zauvijek s nama stvarno i uistinu prisutan. Isti Isus, koji se nalazio u dvorani Posljednje večere, nalazi se u svetohraništu. One noći učenici su se radovali vidljivoj nazočnosti Isusa, koji 
se predavao njima i svim ljudima. S tim Isusom susrećemo se i mi ove večeri u euharistijskom otajstvu. On nas vidi i prepoznaje. Možemo mu govoriti kao što su mu govorili apostoli, pripovijedati mu o svemu što nas oduševljava i brine, zahvaliti mu što je s nama i udružiti se s njim u njegovu velikodušnom predanju iz ljubavi. Isus nas uvijek čeka u svetohraništu. Euharistija je povlašteno mjesto 
zajedništva Isusovih učenika, zajedništva svih nas koji činimo Crkvu.“
Nadbiskup Hranić zatim je uputio kako Isus ne želi uspostaviti kontakt samo sa svakim pojedinačno, nego sve želi privesti u bratsku zajednicu koja ozbiljno shvaća njegov primjer: Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge. Naglasio je: „Ovo je 
zapovijed moja; ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Na taj nam je način Isus poručio da je ljubav put po kojemu ga slijedimo izbliza i koji nam omogućuje da ga prije susretnemo. Ova ljubav nije rezervirana samo za važne događaje, ona se nadasve iskazuje u redovitim okolnostima svakodnevnog života. Nju pokazujemo na različite načine: srdačnošću, poštivanjem, riječju podrške, bratskom opomenom kada je potrebna, najobičnijim osmijehom, srdačnošću i dobrim raspoloženjem, malim znacima pažnje, istinskom zabrinutošću za probleme drugih i solidarnošću s njima, malom neprimjetnom pomoći…“
Vjernicima je poručio: „Isusu na spomen, dakle, ljubimo jedni druge i Isusu na spomen slavimo euharistiju i blagujemo euharistijske darove kruha i vina po kojima postajemo jedno: bližnji, braća i sestre. Neka nam dobri nebeski Otac dadne snage da budemo i ostanemo dobri izvršitelji Isusove oporuke.” Misno slavlje zaključeno je prijenosom Presvetog Oltarskog Sakramenta na pokrajnji oltar i poklonom u šutnji. Vjernici, zajedno s nadbiskupom i prisutnim svećenicima, ostali su u jednosatnom klanjanju, a potom se razišli svojim kućama.
M. Kuveždanin
