OSIJEK (TU) – Pranje nogu dvanaestorici župljana, pričest pod obje prilike te prijenos Presvetog Oltarskog Sakramenta posebnosti su Mise večere Gospodnje, koju je 24. ožujka 2016. godine u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.
„Večeras smo u dvorani Isusove posljednje oproštajne večere, koju je on slavio sa svojim učenicima neposredno prije svoje muke i smrti. Spominjemo se i obnavljamo 
Isusove geste i riječi što ih je on učinio te večeri. Učenike je pozvao na uzajamnu ljubav i u znak poniznog služenja u ljubavi, sve do žrtve na križu, oprao im je noge te je ustanovio sakrament euharistije – i s njim i sakrament svetoga svećeničkog reda”, rekao je nadbiskup u uvodu mise kojom je započelo Vazmeno trodnevlje. Posebno je pozdravio dvanaestoricu župljana ove župe kojima je nakon homilije oprao noge.
Odlažući svoje haljine prije nego je učenicima oprao noge, Isus je »odložio« sav svoj život i predao ga u ruke Očeve. No, ujedno ga je stavio na službu onima koje je ljubio. Ljubav je pokazao kroz služenje, rekao je mons. Hranić i nastavio: „Euharistiju slavimo i primamo, ali »pranje nogu« i zapovijed ljubavi počesto zapostavljamo. Euharistija je dar, dar Božje ljubavi nama, a pranje nogu braći, odnosno naša ljubav prema braći je naša obveza. No, dok darove primamo, primamo ih relativno lako – dotle svoje obveze teško 
prihvaćamo.”
Pojašnjavajući kako službu pranja nogu pri ulasku u kuću nije smio činiti nijedan slobodan Židov, već najniži rob, a Isus čini upravo to, mons. Hranić je rekao: „Dok smo večeras okupljeni oko Isusa na slavlju njegove posljednje večere, i dok svi gledamo u njega, Isus nas poziva da pogledamo jedni druge. Upućuje nas na naše međusobno zajedništvo, da budemo jedna zajednica, zajedništvo braće i sestara u kojemu mi peremo noge, odnosno služimo, jedni drugima. To znači da smo Isusovi učenici ukoliko živimo njegovu zapovijed ljubavi, ukoliko prihvaćamo svoju dužnost promicanja zajedništva i služenja.”
Potom je podsjetio na i ulomak iz korizmene poslanice slavonskih biskupa, 
citirajući: „Godina milosrđa doziva nam u svijest kako milosrđe postaje prijeko potrebno da se među nama oblikuju uzajamni odnosi u duhu međusobnog bratstva, pravednosti prožete ljubavlju. U tom duhu, upravo nas ovo korizmeno vrijeme potiče da si još snažnije posvijestimo kako smo pozvani ljubiti Boga onom ljubavlju koju nam je on darovao i očitovao. Ljubav, naime, istovremeno traži da u našem životu i djelovanju imamo na srcu dobro drugih. Ovu upućenost jednih na druge, prema riječima sv. Ivana Pavla II., valja prihvatiti i kao moralnu obvezu. Ako uzajamnost shvatimo u tom smislu, onda je solidarnost jedini odgovor na nju – i to solidarnost kao moralno i socijalno ponašanje, kao ‘vrlina’. Ona nije, dakle, osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih i udaljenih. Naprotiv, »to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih ljudi i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni« (SRS 38). Solidarnost zahtijeva suradnju u uklanjaju strukturnih uzroka siromaštva i u promicanju cjelovitog razvoja siromašnih, ali se očituje i u najjednostavnijim svagdašnjim gestama, kojima odgovaramo na vrlo konkretne potrebe ljudi koje susrećemo (usp. EG 188). Ona je mnogo više od nekoga povremenog čina darežljivosti jer podrazumijeva stvaranje novog mentaliteta koji razmišlja u kategorijama zajedništva. Uklanjanje uzroka siromaštva i opredjeljenje za siromašne postaje tako osobit zahtjev kršćanske ljubavi.”
U nastavku homilije mons. Hranić je rekao kako se Isus pod prilikama kruha i vina uprisutnjuje svojim tijelom koje predaje u ruke neprijateljima da ga razapnu i ubiju te nam se svojom prolivenom krvlju daruje do kraja. I to je primjer kako živjeti Njegovu zapovijedi ljubavi – odreći se sebe i staviti se u službu drugoga. Ustanovljenjem euharistije, koju predaje Crkvi kao najviši dokaz svoje ljubavi, Isus istodobno ustanovljuje i svećenike koji će slaviti euharistiju. Stoga je nadbiskup prisutnim svećenicima u koncelebraciji: mons. prof. dr. Vladimiru Dugaliću, biskupskom vikaru za pastorl grada Osijeka, dr. Stjepanu Radiću, profesoru KBF-a u 
Đakovu, umirovljenom svećeniku Vladimiru Mikrutu, domaćem župniku, mons. Adamu Bernatoviću, tajniku Nadbiskupskog Ordinarijata, vlč Pavlu Mikulčiću te župnom vikaru Tomislavu Benakoviću, čestitao svećenički dan, potičući ih na socijalnu duhovnost, potpuno darivanje i solidarnost sa povjerenim im vjernicima.
Nakon prijenosa Presvetog Oltarskog Sakramenta, vjernici i svećenici razišli su se u šutnji. Uslijedilo je jednosatno klanjanje koje je, uz župljane, vodio đakon Stjepan Matezović, dok je pjevanje animirao Mješoviti konkatedralni zbor. M. Kuveždanin
