OSIJEK (TU) – AUDIO – Misu večere Gospodnje u četvrtak, 6. travnja 2023. godine u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla prevodio je đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Đuro Hranić te je oprao noge očevima ovogodišnjih prvopričesnika. U koncelebraciji je bio domaći župnik, mons. Adam Bernatović, profesor na KBF-u u Đakovu i predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II“, preč. dr. Davor Vuković, vlč. Ivica Martić, župni vikar Antun Nikolić, a posluživao je đakon Domagoj Brkić.
Euharistija nas sjedinjuje s Kristom i međusobno
Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Đuro podsjetio je vjernike kako nam Isus „sama sebe ostavlja u dva sakramenta: u sakramentu euharistije i u sakramentu svećeničkoga reda. Daje nam se kao hrana, kao kruh za bračno i obiteljsko darivanje, za svećeničku i redovničku velikodušnu vjernost. Sišao je s neba da bi siromasima podario nadu, bolesnima zdravlje, grješnicima oproštenje, gladnima kruh i umirućima život vječni.“ Uputio je zatim kako nas euharistija sjedinjuje ne samo s Kristom, nego i međusobno: „Tako je Posljednja večera Velikoga četvrtka mjesto na kojemu mi kao crkvena zajednica slavimo svoj pravi temelj: Sam Krist je spona koja nas međusobno povezuje.“
U svojoj homiliji đakovačko-osječki nadbiskup pojasnio je kako je u Isusovo vrijeme pranje nogu bilo najniža služba – ali i služba ozdravljenja, te je rekao: „Rob je perući noge tražio i rane po nogama te ih je utrljao uljem da ih ozdravi. Isus u svojoj smrti na križu dodiruje naše rane i ozdravlja ih svojom ljubavlju. Najranjivije naše mjesto jest smrt. Svojom smrću na križu Isus nas ozdravlja od naše smrtne rane. I čisti nas od svega što nas prlja. Čisti nas od oholosti, od samodostatnosti, od sebičnog zatvaranja u sebe, od grijeha. Oslobađa nas za darovanost i za ljubav… Čitav Isusov život bio je služenje, a vrhunac mu je kalvarijska žrtva. Isus se na križu prigiba najdublje k nama ljudima. Prigiba se do u prašinu smrti. Na križu dodiruje naše noge i pere ih. Noge su slika našega odnosa prema svijetu. Njima stupamo u svijet i prljamo se. Isus nas dodiruje na tome svjetovnome mjestu, tamo gdje smo ranjivi, da nas ozdravi i oslobodi vlasti svijeta.“
Pranje nogu – slika i uzor kršćanskog života
Osvrćući se na ponavljanje Isusovih gesta i početke slavljenja euharistije, nadbiskup je naglasio: „Slaviti euharistiju nije moguće bez spremnosti na služenje. Slaviti euharistiju istim duhom kojim ju je proslavio i Isus znači smisao vlastitog življenja otkrivati i pronalaziti u nesebičnom i velikodušnom služenju: bilo da se ono ostvaruje u služenju i u ljubavi prema svome bračnom drugu i svojoj djeci, prema vlastitoj župnoj ili redovničkoj zajednici; u darivanju, u ljubavi i podršci drugim ljudima – do kraja, ne pitajući za cijenu; ne mjereći apotekarskom vagom, niti očekujući uzdarje. U ljubavi prema onima s kojima nas je povezao život leži snaga i sposobnost transformiranja vlastitoga života u euharistijsko slavlje.“
Pojasnio je da je pranje nogu ne samo slika Isusova djelovanja sve do darivanja do kraja, do smrti na križu, nego bi trebala biti slika i uzor našega kršćanskoga života. „To znači da se i mi kao i Isus trebamo prignuti k svojoj braći i sestrama i dodirnuti ih ondje gdje su uprljani, gdje su ranjeni, gdje sami sebe ne mogu prihvatiti. Trebamo ih očistiti svojim prihvaćanjem i svojom ljubavlju. 
Tko se osjeća ljubljen, osjeća se besprijekornim i čistim. Prestaje sebe opterećivati osjećajima krivnje. Bezuvjetna ljubav drugih ljudi svakoga od nas oslobađa od naših vlastitih samoobezvrjeđivanja i samopreziranja. Zato trebamo jedni druge dodirnuti na našim ranama… Isus poziva tako nas, svoje učenike, na novo ponašanje. On želi zajednicu prijatelja u kojoj će jedni drugima iskazivati prijateljsko služenje pranja nogu. 
Želi Crkvu kao zajednicu braće i sestara u kojoj jedni druge bezuvjetno prihvaćaju i ljube da bi se svatko u toj zajednici osjećao besprijekornim i čistim. Želi zajednicu čiji su članovi sposobni pokazati i posvjedočiti da Bog još uvijek ljubi svijet, da ga nije napustio“, razložio je nadbiskup i zatim pozvao vjernike da u duhu operu noge jedni drugima – svome bračnom drugu, djeci, roditeljima, onima kojima nešto zamjeraju, koji su im u nečemu teški, koji su ih povrijedili – te da ih tim činom prihvate, još snažnije uzljube i na taj ih način ozdrave.
Nakon pričesti pod obje prilike i popričesne molitve uslijedio je prijenos Presvetoga Oltarskog Sakramenta na pokrajnji oltar. Okupljeni vjernici zadržali su se u jednosatnom klanjanju pod vodstvom župnog vikara Nikolića i đakona Brkića, uz pjevanje Župnog zbora mladih pod vodstvom vjeroučiteljice Krunoslave Lukač. M. Kuveždanin
 |
 |
 |
 |
|
 |
