ĐAKOVO (TU) – Misu Večere Gospodnje u đakovačkoj je katedrali u četvrtak, 6. travnja 2023. predvodio mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup u koncelebraciji sa preč. Ivanom Lenićem, župnikom Župe Svih Svetih i još sedmoricom svećenika.
U uvodu u misno slavlje biskup Ivan je rekao: „Zaslužila je ova večer da naša katedrala bude ovako lijepo, dupkom ispunjena, jer započinjemo godišnji spomen središnjih otajstava, istina i događaja svoga spasenja i svi mi želimo se približiti tim otajstvima, zapravo njima se otvoriti da naši životi naše misli, riječi i djela naši stavovi, naše nade budu prožete svim onim što nam je navijestio, što nam je obećao i što nam je darovao Isus Krist i njegov križ.“
Misnom slavlju pridružili su se i ovogodišnji prvopričesnici, a pridružili su i svoja djela u daru milostinje donijevši caritasove kutijice u koje su skupljali milostinju tijekom cijele korizme za najpotrebnije i tako na vidljiv način, djelima, pokazali svoju ljubav i milosrđe. Nakon što je đakon svečano, pjevajući, navijestio evanđelje biskup Ivan je u svojoj homiliji rekao:
„Vjerujem da svatko od nas osjeća kako je posebna ova večer. U tjednu kojeg nazivamo velikim, svetim. Kao da s cijelom Crkvom želimo poručiti, ali najprije i sami doživjeti, da je riječ o nečem izvanredno važnom, da je riječ o nečem što u navještaju i iskustvu naše kršćanske vjere prodire najdublje u njezinu istinu, objavljuje ju, pokazuje i svjedoči. I ujedno dotiče naša ljudska srca i živote nekako najbliskije i najživotnije, i to posve osobno, u onom najintimnijem sjedinjenju – jer ćemo blagovati samoga Krista.
Da, velika je svetost u ovoj večeri, kad u godišnjem spomenu, s određenom još većom osjetljivošću nego li to činimo kroz nedjelje i sve ostale dane liturgijske godine, želimo razmatrati i doživjeti „Večeru Gospodnju“, posljednju koju je htio blagovati sa svojim učenicima prije svoje muke i smrti, i slavnoga uskrsnuća.
Gospodin svoju posljednju večeru s učenicima blaguje kao obrednu, Pashalnu večeru, koja je spomen izlaska Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Janje koje se žrtvuje i blaguje prinosi se na spomen Božjih divnih djela. Moćnom ih je rukom Bog izveo iz sužanjstva i doveo u obećanju zemlju. Cjelokupni blagoslov života ovisi o Božjoj dobroti. O njoj ovisi blagoslov sadašnjosti. Ona daje snagu djelima čovjekove dobrote i pravednosti. Stoga je pobožni Izraelac prepun zahvaljivanja, sama ga mudrost i snaga duha upućuje na veličanje Božjih djela. I budućnost je u Božjim rukama, svo pouzdanje i nada gledaju i iščekuju njegovu ljubav. Zato je važno spominjati se i čuvati Savez što ga je Bog obnovio i uspostavio sa svojim narodom po Mojsiju, kao nekoć, od samih početaka – u savezu s Adamom, Noom, Abrahamom … I sva proroštva, kroz cijelu starozavjetnu povijest, upućuju na to da je Bog vjeran Savezu. I onda kad je narod odlutao i zaboravio vjernost Savezu, obnavlja ga, i to prepun milosrđa i sućuti, kako nam o tome svjedoče sve starozavjetne biblijske knjige.
A Novi savez, sada potpuno univerzalan – za sve ljude – Bog uspostavlja po svome Sinu. Više se ne žrtvuje „janje“, nego Krist predaje i prinosi sebe. On je sveta žrtva – i „prinosnica“, i „okajnica“, i „pomirnica“– jer daruje i prinosi ono što je najdragocjenije, svoj život, samoga sebe. I što je najvažnije – čini to potpuno iz ljubavi, vezan, znači, jedino ljubavlju, i odazivom volji Oca nebeskoga. U njegovoj smrti na križu sabrana je i otkupljena svaka zloća. On je „Jaganjac“ koji prima i odnosi grijehe svijeta, grijehe svakoga čovjeka, svaki moj grijeh.
Zato nam je, braćo i sestre, slaviti Euharistiju, jer prepoznajemo da su u njoj najdublja i najsvetija otajstva. Ona nas uzdiže i posvećuje. I sve što je u njoj i s njom povezano dostojno je hvale. U sakramentalno posvećenom kruhu i vinu Crkva je uvijek prepoznavala i štovala stvarnu prisutnost Gospodinova Tijela i Krvi. Od te prisutnosti Crkva živi i njom se hrani. I sama je prožeta svetošću Euharistije. I svaka služba u Crkvi, u Euharistiji pronalazi svoje nadahnuće, ali i provjeru. Euharistijski Krist – „kruh za život svijeta“ predočuje i izvršava „jedinstvo vjernika, koji tvore jedno tijelo u Kristu” (LG, 3), kako nam to izriče nauk 2. vatikanskoga koncila. U pričesti se uzdižemo i postajemo ono što primamo, postajemo Kristovi udovi, s njim sjedinjeni, njemu „pritjelovljeni“. Pogledajmo tajnu, otajstvo: onaj za kojim žudimo i komu se klanjamo, u pričesti je htio postati dio nas samih – snaga i rasvjetljenje svega što je u nama, pročišćenje i obnova svemu što je u nama okaljano i postalo beživotno.
Iz slavlja večerašnje Euharistije ponesimo snagu prihvaćanja dvostruke zapovijedi, dvostrukoga naloga: (1) nalog spomena i Kristove trajne nazočnosti, (2) nalog služenja i ljubavi. Jedan nalog izvire iz same naravi euharistijskoga spomen-čina, kako nam to donosi najstarije svjedočanstvo o ustanovi Euharistije, koje smo čuli u današnjem 2. čitanju, zapisano oko 57. godine: „Ovo je tijelo moje. Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite meni na spomen“. To je zapovijed i snaga poslanja kojim trajno uprisutnjujemo Krista, obnavljamo i posadašnjujemo njegovu otkupiteljsku smrt. A drugi nam nalog, tj. ono osnovno poslanje Kristove zajednice i svih vjernika u njoj, odzvanja u evanđeoskom ulomku: „… ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, (…) Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“
Na koja nas to djela i službu upućuje Krist? Kad se danas spominjemo i ustanove svećeništva, znakovito možemo prepoznati da je jedino „ruho“ na koje Isus svojim primjerom upućuje „ubrus“, što nam doziva u pamet da smo pozvani najprije služiti, prignuti do onih kojima navješćujemo i donosimo Krista, štoviše, do njihovih nogu – do onoga što je u našim očima najniže, najviše ukaljano i potrebno pročišćenja i obnove. Takav put Crkve želimo živjeti, nikada ne gradeći stav da nas Bog ne dotiče svojom ljubavlju i milosrđem, jer po Kristu znamo – „usprkos našoj grješnosti, zauvijek smo ljubljeni“ (usp. MV, 2).
Nahranimo se, predragi, ovom Euharistijom i cijelom ovom večeri „getsemanske ure“. Gospodin je ovdje, ogrnut vidljivim prilikama kruha i vina. Prepoznajmo ga i njegovoj prisutnosti uskliknimo zanosnim riječima sv. Augustina: O sakramente pobožnosti, o znaku jedinstva, o vezu ljubavi! Tko želi živjeti, zna gdje će živjeti, gdje će dotaknuti život. Pristupi i vjeruj… Pritjelovi se, sjedini se s Kristom da oživiš“- zaključio je biskup Ivan.
Potom je uslijedio obred pranja nogu u kojemu su simbolički dvanaestoricu apostola predstavljali pazitelji katedrale i članovi inicijative 40 dana za život. Skladnim i pobožnim liturgijskim pjevanjem misno je slavlje pratio katedralni zbor pod ravnanjem mo Ivana Andrića i orguljsku pratnju mo Vinka Sitarića. J. Hrehorović
