ĐAKOVO (TU) – Misu večere Gospodnje u đakovačkoja katedrali, u četvrtak, 2. travnja 2026. predvodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić u zajedništvu s nadbiskupom metropolitom Đurom Hranićem, katedralnim župnikom Alojzom Kovačekom i još osam drugih svećenika središnjih nadbiskupijskih ustanova. Posluživali su đakovački bogoslovi, a Mješoviti katedralni zbor je predvodio pjevanje.
Dvanaestorica apostola kojima je biskup Ivan oprao noge bili su pazitelji katedrale i drugi uzorni muževi đakovačke Župe Svih svetih. Na misnome slavlju su uz mnoštvo odraslih vjernika sudjelovala i djeca koja se pripremaju za Prvu pričest.
Uvodeći u misno slavlje biskup Ivan je rekao da doista dolikuje da je velika i lijepa đakovačka katedrala urešena onim što je najdragocjenine – Božjim narodom na ulasku u ovogodišnja slavlja kršćanske Pashe, spomena Kristove muke smrti i uskrsnuća, te je nastavio: 
„Čuli smo poziv ulazne pjesme Mi treba da se hvalimo križem svoga Gospodina zato što je u njemu spasenje i otkupljenje. To nam je put života. Svojim sudjelovanjem u ovoj euharisitji mi uzimamo udjela u Kristovu putu.“ Također je biskup Ivan pozvao nazočne da se u molitvi spomenu i svih onih koji nemaju priliku ostvariti razmatranja svetkovanja ovih dana, onih čiji su životi ugroženi ratovima i stradanjima, nepravdama.
Na početku homilije biskup Ivan je rekao: „Započinjemo sveta pashalna slavlja, najznačajnije dane u liturgijskoj godini, spomen središnjih događaja Božje objave, uključujući djelatnu snagu njihove spasenjske milosti, jer su nam u njima doista otvorena vrata spasenja – kad je utjelovljeni Bog u Isusu Kristu čovjeku postao najbliži; kad je raspet i umro otkupio krivicu zbog grijeha; i kad je slavno uskrsnuo, pobijedivši smrt, donoseći svima nadu uskrsnuća i punine preobraženoga, vječnog života“. U nastavku je razlagao put vjere izabranoga izraelskoga naroda, s naglaskom na prepoznavanje „divnih Božjih djela“ te je podsjetio na sadržaj židovske Pashe, čije ime ‘Pesah’ znači ‘proći mimo’, a odnosi se na prolazak ‘Anđela zatornika’, u događaju oslobođenja izraelskoga naroda iz Egipta. „Sve to oslikava i naš put, naše spasenje i oslobođenje po Kristu. Naša je Pasha sada Krist, Njegova žrtva i smrt na križu. Na pashalnoj večeri s učenicima sebe ostavlja za blagovanje.“
„Divna su to otajstva! Tako velika da do kraja ne možemo pojmiti njihovu istinu; da nas, kad malo bolje razmislimo, ostavljaju u strahopoštovanju u kojem nam preostaje jednostavno zadrhtati u najdubljem stavu klanjanja. No, valja nam se sjetiti Spasitelja i istine da je Euharistija najprije spomen-čin Gospodinove ljubavi. On nas najviše od svega poziva da ga nasljedujemo – da i mi, poput njega, djelima ljubavi i poniznim služenjem, kako nam je on to pokazao kad je učenicima oprao noge, učeći od njega, slijedeći njegov prignuti stav do bližnjih: do svakog potrebnika, do malenih, siromašnih, do patnika, stradalnika i ožalošćenih, do starih, bolesnih, ostavljenih i usamljenih. I u Euharistiji smo pozvani, uvijek iznova, čak svakoga dana, s novom svježinom prepoznati – tko je naš Bog! Razumjeti istinu da naš Spasitelj nije zabrinut za svoje božanstvo, ali pita o našem nasljedovanju: Odazivate li se pozivu da imate ‘udjela’ na mom putu potpuno nesebične, do kraja požrtvovne ljubavi?“, rekao je pomoćni biskup.
U zadnjem dijelu homilije biskup Ivan je svratio pozornost na sam čin primanja pričesti: „Trenutak pričesti u svakom euharistijskom slavlju trebao bi u nama pobuditi obnovu osobnoga stava i spremnosti da Krista nasljedujemo. Stoga je u primanju euharistijskoga Krista najvažnija naša nutrina, spremnost i stav. A kao pomoć i poticaj u trenutku pričesti služe nam i izvanjski koraci i geste. I one nešto govore. Stoga je vrijedno razmisliti i o tom: možda smo zadnjih godina jako ubrzali sam čin pričešćivanja. Jasno naučavamo i držimo da je to najizvrsniji trenutak našeg sjedinjenja s Kristom što ga možemo doživjeti u svom zemaljskom životu. A kako vidimo, taj nam čin traje svega nekoliko sekundi. Ne mislim da bi ga trebalo odviše produljivati no, čini se, da bi ipak trebali biti malo brižljiviji.“
Potom je dao i konkretne poticaje: „Nastojmo smirenije ostvarivati taj sveti čin – malo ga usporimo, jednostavno rečeno, smirimo ga! I mi pričestitelji: polagano uzmimo svetu Priliku, pokažimo ju pričesniku, najpažljivijom gestom ju položimo pričesniku na ispruženi dlan ili na jezik. A pričesnici: pozvani smo polagano pristupati, dok smireno idemo u pričesnoj procesiji valja, opet smireno, jednostavno pokleknuti na jedno koljeno, pristupiti i upraviti pogled prema euharistijskom Kristu, jer je tada svakom pojedinom i fizički tako blizu, potom ga primiti i odmah blagovati, bez neposrednih dodatnih gesta klanjanja te nastaviti sa zajednicom pjevati i hvaliti Gospodina, osnaženi za nastavak svog životnog puta, u kojom obećavamo još jasnije svjedočiti: ne živimo samo sebi, nego svom Bogu i Gospodinu, Kristu, koji za nas umrije i uskrsnu“, zaključio je u homiliji biskup Ivan.
Uslijedio je obred pranja nogu.
Na kraju Euharistijske službe pričest se, onima koji su bili pripravni, djelila pod obje prilike, isključivo na jezik. Potom je Presveti Oltarski sakrament u svečanoj procesiji kroz katedralu odnesen u tabernakul pokrajnje lađe gdje je započela Getzemaska ura i klanjanje sve do ponoći. Izmjenjivali su se župljani, župni suradnici, mladi, časne sestre, a posljednji sat su bdjeli đakovački bogoslovi. Tiskovni ured
