ĐAKOVO (TU) – U zajedništvu s jedanaestoricom svećenika koji djeluju u središnjim nadbiskupijskim ustanovama, te s okupljenim vjernicima đakovačke Župe Svih svetih, đakovačko-osječki biskup Ivan Ćurić predvodio je na Veliki četvrtak, 1. travnja, Misu večere Gospodnje u đakovačkoj katedrali, kojom je započelo Vazmeno trodnevlje.
Svoju homiliju 
biskup Ivan započeo je riječima: „Najradije bismo večeras ponovili sve ono što se dogodilo u „Cenaculumu“, tj. u dvorani Isusove posljednje večere s apostolima u Jeruzalemu. To ćemo u ovoj večeri Velikoga četvrtka i učiniti, ipak sustežući se ove godine od liturgijskoga obreda pranja nogu, zbog prilika i mjera zaštite od pandemijske zaraze. Sve bitne sastavnice događaja Isusove Posljednje večere mi sakramentalno obnavljamo. Ovo je, kao i svako misno, euharistijsko slavlje, „spomen-čin“. To znači spomen koji nije tek sjećanje, već je čin, posadašnjenje i obnavljanje događaja kad, kako nas nauk Crkve poučava, „kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i njegova Krv“.
Spominjući ustanovu sakramenata Euharistije i Svetoga reda, biskup je sve nazočne pozvao „da poput učenika, osjete nazočnost i blizinu Otkupitelja koji je u dvorani Posljednje večere ustanovio ono od čega živi i čime se hrani Crkva – Euharistiju, te ono na čemu počiva njezino zajedništvo i njezina apostolska vjernost, a to je svećeništvo“. Podsjetio je i na riječi sv. Ivana Pavla II. da je u dvorani Posljednje večere Isus svećenicima svih vremena „stavio euharistijski pečat na njihovo poslanje te ih je, združujući ih sa sobom u sakramentalnom jedinstvu, obvezao da ponavljaju taj presveti znak“.
Gledajući Isusov primjer koji, riječima i gestama, polagano odgaja i učvršćuje svoje apostole, i biskup je postavio pitanje: „Razumijemo li ono što u euharistiji slavimo?“ Na tom je tragu među ostalim podsjetio i na dubinu značenja pojedinih izraza kojima se koristimo u govoru o euharistiji. Tako je ukratko podsjetio „da riječ „hostija“ kojom nazivamo vidljivi euharistijski kruh, zapravo znači „žrtva“ – Kristova otkupiteljska žrtva na križu“. Podsjetio je i na duboki sadržaj riječi „pričest“, koja se odnosi na primanje euharistijskih prilika, kruha i vina. „No u toj se riječi, – naglasio je biskup Ivan – već u našem jeziku, krije riječ „dio“, „čest“, „čestica“. Neki drugi jezici još su jasniji te pričest jednostavno nazivaju „zajedništvo“. Primiti pričest, blagovati s euharistijskoga stola, zapravo znači postati dionikom, tj. sudionikom zajedništva s Isusom Kristom, primiti i prihvatiti njega – njegov život, kao svoj život; njegovu istinu, kao istinu i svjetlo svoga života, njegov put kao svoj životni poziv.“
Ističući da je za Crkvu euharistijski identitet od temeljne važnosti, jer predstavlja vjernost samom Kristovu nalogu, biskup Ivan je podsjetio da je „jedan od prvih znakova krize vjere, na osobnom ili zajedničkom planu, upravo udaljavanje od euharistije i osjećaj kako nam ona nije potrebna, a s euharistijom ni nedjelja, koja je od početaka u samom srcu kršćanske zajednice i njezine vjere.“ „Vjera se očituje i hrani upravo na nedjeljnoj euharistiji te se iz nje pretače u svjedočanstvo i nasljedovanje Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga – našega brata i supatnika, našega Boga ‘svetoga, jakoga i besmrtnoga’“ – istaknuo je na kraju svoje propovijedi mons. Ćurić.
Misa večere Gospodnje završena je prijenosom Presvetog Oltarskog Sakramenta na pokrajnji oltar, a vjernici su, potaknuti pozivom biskupa Ćurića, ostali u klanjanju i molitvi pred Presvetim. Mogućnost pobožnosti Getsemanske ure vjernicima je bila omogućena sve do ponoći. A. Banović
