OSIJEK (TU) – Uoči prve nedjelje došašća i proslave Dana grada Osijeka, misno slavlje za grad, građane i vodstvo grada predvodio je 1. prosinca u donjogradskoj župnoj crkvi Preslavnoga Imena Marijina đakovačko-osječki nadbiskup u miru Marin Srakić. Koncelebrirao je biskupski vikar za pastoral grada Osijeka mons. Vladimir Dugalić, dekani Osječkog istočnog i Osječkog zapadnog dekanata preč. Ivan Jurić i mons. Adam Bernatović, župnik Župe sv. Ćirila i Metoda Alojz Kovaček, župnik Župe sv. Mihaela, arkanđela Ivan Vidaković, kancelar Đakovačko-osječke nadbiskupije Drago Marković te župni vikari – gornjogradske Župe sv. Petra i Pavla Robert Almaši te domaće župe Ante Lučić. Misnom slavlju nazočio je gradonačelnik grada Osijeka Ivan Vrkić sa zamjenicima Žanom Gamoš i Borisom Piližota, brojni Donjograđani, a liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti donjogradski župni zbor pod vodstvom Jure Smajića, uz orguljsku pratnju Tomislava Perana.
Dobrodošlicu nadbiskupu i čelnicima grada izrazio je domaći župnik i dekan, preč. Jurić podsjećajući kako je donjogradska župna crkva najstarija u Osijeku te se nalazi na temeljima staroga Osijeka – Murse. „Radujem se što upravo ovdje slavimo Dan grada. Molit ćemo za naš grad, za sve one koji žive u ovome gradu“, rekao je i potaknuo preč. Jurić. „Vama dragi Osječani, dragi vjernici grada Osijeka, na čelu s vašim gradonačelnikom čestitamo Dan grada“, rekao je uvodeći u misno slavlje mons. Srakić te je pojasnio: „Mi ovim činom ispunjavamo poziv sv. Pavla koji kaže molite uvijek za kraljeve i one koji su na vlasti, a mi dodajemo – ne samo za njih nego i za one kojima oni vladaju, koje oni vode u svome životu.“
Započinjući homiliju nadbiskup je rekao: „Koliko je važno u ovakvim zgodama govoriti o politici, isto tako je važno govoriti o našim međuljudskim odnosima, napose trebaju o tome voditi računa oni koji su na kakvim važnim odgovornim položajima, npr. političkim“, te je nastavio propovijedati u svjetlu naviještenoga evanđeoskog ulomka o nadcariniku Zakeju koji je bio niska rasta, želio je vidjeti Isusa, a od mnoštva nije mogao ostvariti tu želju, pa se popeo na smokvu.
„To evanđelje je čudesno. Zakej se osjeća malenim u odnosu prema drugima. Zato se mora napeti da se osjeća velikim, snažnim, poštovanja vrijednim i ljubavi vrijednim. Zakej je jedan (uz)dignuti, jedan koji se podigao zato da sakrije svoju malenkost, niski rast. Razmišljajući o sebi mislio je da je bog-zna što, moćan jer si može priuštiti sve, ali Isus ga vraća na zemlju u stvarnost. A onaj svijet mogao ga je gledati samo odozdo prema gore, on mu zavidi: ´Zakej je sretan, on si sa svim svojim novcem, sa svim onim što ima, može dopustiti svašta. O kad bi i ja mogao imati to što on ima.´ Zato mu Isus mora reći: Zakeju siđi. Da bi se tebe moglo susresti, ne smiješ biti iznad drugih, jer da se sretnemo moramo to činiti na istoj razini, al pari. Ne jedan malo više, drugi malo niže: al pari. Jedini nivo za sve ljude je upravo ljudska narav. Kolikim bi ljudima trebalo reći: Siđi!“, pojasnio je nadbiskup Marin i rekao: „Isus ide k Zakeju ne kao Mesija, ne kao propovjednik moralnih obveza: on mu ide kao čovjek. A da ga Zakej može susresti, mora sići na zemlju. Ako je taj koji dolazi k meni Sin Božji, ako on k meni dolazi kao čovjek bez ornata i svečane odjeće, i ja se mogu razodjenuti da ga sretnem kao čovjek s čovjekom.“
Naglašavajući da je susret između Zakeja i Isusa „povijest dvaju traženja: Isus gleda mnoštvo i traži raspoloživog čovjeka, čovjeka žednoga istine, sudjelovanja i nalazi ga samo na stablu. I Zakej pogledom traži Isusa, i kada su se dva traženja srela, dogodio se susret“, nadbiskup je rekao: „Zakej traži Isusa i penje se na divlju smokvu. Neviđena stvar u to vrijeme, jer je to stablo bilo nečisto. To što Zakej čini nije u skladu s uobičajenim ponašanjem. To znači – tko traži Boga ne mari za klasične ceremonijale, protokol, masu, javno mišljenje, izazov i gunđala i pokušava sve svoje putove da nađe ono što mu je potrebno.“
Ponavljajući da je i Isus onaj koji traži i tražio nas je i prije nego smo sami pošli na put traženja, nadbiskup je rekao: „Zašto inzistiramo da na Dan grada slavimo misu za grad? Zato da se sretnemo s Gospodinom, da nadvladamo suvremeni jalovi mentalitet današnjega čovjeka. Koji puta ćemo možda doživjeti ismjehivanje – Kud ćeš ti na tu misu, što će ti ta misa, što će nam to… A što onda kad jednoga dana čovjek otvori oči i primijetiti – Mene nitko ne traži. Mene nitko ne treba. Baš zato što nas Gospodin treba, što za njega vrijedimo, evo došli smo. I molimo Gospodina i za sebe i za one koji nas vode u gradu, molimo Gospodina da nas On humanizira, popravi, „da siđemo s divlje smokve“ i stupimo u dijalog s Njim, koji jedini može kroz sadašnjost osigurati našu budućnost.“ M. Kuveždanin
