VINKOVCI (TU) – U prigodi obilježavanja Međunarodnoga dana nestalih osoba pod geslom „Pružite nam potporu – budite s nama“ čiji je domaćin ove godine bio Grad Vinkovci, u petak 30. kolovoza u vinkovačkoj župi sv. Euzebija i Poliona, misno slavlje za sve poginule, ubijene, nestale hrvatske branitelje i civilne žrtve Domovinskoga obrambenoga rata, predvodio je domaći župnik mons. Tadija Pranjić. Suslavio je kapelan Policijske kapelanije “Sveti Euzebije i Polion“ u Policijskoj upravi Vukovarsko-srijemskoj sa sjedištem u Vinkovcima Ivan Begović.
Govoreći o važnosti Međunarodnog dana nestalih osoba mons. Pranjić je na početku svečane euharistije rekao: „Ovo je dan koji je najveća svetinja, dan koji se nikada ne smije zaboraviti u našoj Domovini i u svijetu. Ovo je dan kada se sjećamo naših nestalih, ubijenih, na poseban način za čije grobove još uvijek ne znamo. Na poseban način želim reći i da je Katolička Crkva u povijesti bila najveća zaštitnica hrvatskoga naroda, što god tko mislio, što god tko govorio. Napravite presjek povijesti Hrvata od dolaska na ove prostore, do svih ratova, i do posljednjega, koji je bio sigurno jedan od najokrutnijih za hrvatski narod jer su nas zbilja htjeli izbrisati s lica Zemlje. Čini mi se da se ponovo pojavljuje ideja davno otpisana i otpjevana o Velikoj Srbiji na relaciji Virovitica – Karlovac – Karlobag. To je bila i njihova povijesna ideja koju su tada pokušali izvršiti u svojoj velikosrpskoj agresiji na našu Domovinu Hrvatsku i hrvatski narod na svim prostorima.“
Prisjetio se mons. Pranjić prvoga plača i jauka u ovoj vinkovačkoj crkvi. „To je bilo Borovo Selo kada je u ovoj crkvi na misi zadušnici bilo 15 tisuća ljudi. Bio je pun park i cijela okolica. Tada smo znali da nam se nešto čudno i crno piše, a imali smo u sebi nešto što rijetko koji narod ima. Upravo danas kada se sjećamo naših poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, ponavljam kako smo imali dušu i srce hrvatsko koje zna što je Domovina, koje ljubi Domovinu, koje je za Domovinu u svakom trenutku bilo spremno dati život, kao što su ga toliki i dali. Ima još grobova u Hrvatskoj, i to najviše u našoj Vukovarsko-srijemskoj županiji, za čiju sudbinu ne znamo. Nažalost, mnogi sunarodnjaci preko Dunava, kad bi imali malo više čovječnosti, mogli bi napisati jednu običnu cedulju i reći: šesti ili sedmi autobus iz vukovarske bolnice je odvezen tamo i tamo, i tamo se nalazi grobnica. Znaju, ali šute, a jednoga će se dana pojaviti, ne možda pred ovozemaljskim sudom, nego Božjim sudom koji je pravedan i apsolutan. Vidjeli smo negdje prije 250 ljesova nakon 70 godina u Zagrebu. Našli su svoj mir. Ljudska osoba je slika i prilika Božja, i trebamo odati dužno poštovanje da nađu svoj mir i svoj spokoj. Nadam se i vjerujem, da ćemo i mi, u skoroj budućnosti, pronaći još mnoge koje tražimo.“
Mons. Pranjić je posebno istaknuo rad Gradskoga Društva Crvenoga križa Vinkovci u kojemu je i sam radio. „Ispunjavao sam protokole za Ženevu s bezbroj pitanja, certifikate o osobama koje su nestale. Koliko je samo Crveni križ, posebno na ovom području, koje je bilo najugroženije, učinio u to doba: pomagao obiteljima u pronalasku, u susretu s rastavljenim obiteljima, u razmjenama pred međunarodnom zajednicom… Jednoga dana dolazi mi jedan čovjek i pitam ga: ‘Gospodine, koga vi tražite?“ On kaže: ‘Tražim svojih sedmero ubijenih: otca, majku, suprugu, dvojicu braće, i djecu.“ Ja sam zastao. Izgubio sam dah. Počeo sam pisati te duge papire s bezbroj podataka. I kad se taj čovjek, koji je bio hrvatski vojnik, ustao, rekao je nešto što nikada neću zaboraviti: „Velečasni, može li se oprostiti?“. Ja sam rekao: „Mi ljudi možda ne možemo, ali Bog je svemoguć i milosrdan ako se netko pokaje, On će oprostiti.“ Tako i oni koji su učinili toliko zla hrvatskome narodu, ako se budu pokajali, bit će im oprošteno. Nijemci nisu morali moliti poljski narod za oproštenje, ni jednom riječju. Bilo je dovoljno kada je tadašnji njemački kancelar Willy Brandt došao u Varšavu i kleknuo pred spomenik poginulima. Time je rekao sve. Nije morao govoriti riječima: Poljaci, oprostite što smo vam učinili. Kad je sagnuo svoja koljena, rekao je sve. A mi pod ovom svetom misom ne želimo nositi mržnju ni prema jednom čovjeku. Hrvati to nisu nikada bili. Ovo što nam u posljednje vrijeme mediji predbacuju, prešlo je svaku granicu dozvoljenoga, svaku etiku i moral. Niti mi koga mrzimo, niti kome želimo zlo. Želimo samo istinu, istinu o našim nestalima. A vama koji radite, i kojima je Vlada RH povjerila službu, radite koliko god možete da obradujete jednu majku, jednu obitelj, da kosti naših ubijenih vojnika ili civila, nađu svoj mir“, zaključio je mons. Pranjić.
Na misnome slavlju pjevanje je predvodio domaći Mješoviti pjevački zbor „Sv. Cecilija“ uz orguljsku pratnju orguljašice i voditeljice Dubravke Vukovarac, prof. Na misi su, među ostalima, bili: predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir, izaslanik predsjednice RH Ante Beur, izaslanik predsjednika Sabora RH dr. Mladen Karlić, izaslanik predsjednika Vlade ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, vinkovački gradonačelnik Ivan Bosančić sa zamjenicima dr. Katom Krešić i Gabrijelom Šokičićem, zamjenik vukovarsko-srijemskoga župana Josip Dabro, zamjenik vukovarskoga gradonačelnika Marijan Pavliček, izaslanik zagrebačkoga gradonačelnika Sebastijan Bušić, predstavnici i izaslanici Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga RH, policije, vojske, izvršni predsjednik Hrvatskoga Crvenoga križa Robert Markt, ravnatelj Gradskoga Društva Crvenoga križa Vinkovci Branko Tomić, predstavnici obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja iz ostalih gradova cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Snježana Kraljević
