OSIJEK (TU) – „Sabrali smo se u ovoj mrkloj noći da oživimo i doživimo najznačajniji događaj povijesti čovječanstva: rođenje Isusa Krista, Dijete položeno na slamu u jaslama, u štali, u špilji koja služi za sklonište životinjama.
Svojom vjerom u tom djetetu prepoznajemo i priznajemo Sina Božjega, koji je postao čovjekom da spasi ljude. To je za nas blagdan Božića, to je za nas otajstvo Božića. No ista nam vjera veli da ništa ne bi koristilo što se Krist rodio u Betlehemu, ako se po vjeri i ljubavi ne rodi u svakome od nas. Otvorimo svoja srca da ih učini svojim prebivalištem i da nas učini spremnima živjeti i svjedočiti to Božje otajstvo“, rekao je 24. prosinca đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić uvodeći u svečanu misu polnoćku u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla.
U koncelebraciji je bio biskupski vikar za pastoral grada Osijeka mons. dr. Vladimir Dugalić, umirovljeni svećenik Vladimir Mikrut, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata Dario Hrga, domaći župnik mons. Adam Bernatović, župni vikar Robert Almaši, a posluživao je đakon Ivan Kunčević. Svečano liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura, uz instrumentalnu pratnju Dalibora Ratića (orgulje), Marka Žagara (truba) i Ane Marošević (flauta). Misnom slavlju nazočio je i župan osječko-baranjski Ivan Anušić, gradonačelnik Osijeka Ivan Vrkić te njihovi suradnici.
U svojoj homiliji mons. Srakić osvrnuo se na evanđeosko čitanje i istaknuo kako „ima jedna pojedinost u tom izvještaju koja nas potresa više od drugih i gotovo da nas hvata jeza“ kada čujemo o bijednom izgledu štale i riječi i položi ga u jasle. Promišljajući zašto se Isus htio roditi u takvim uvjetima, nadbiskup Marin je rekao: „Htio je biti blizak siromašnima, poniženima, rubnima, odbačenima, htio je postati jedan od njih; htio je dijeliti položaj s posljednjima, tako da se nitko ne osjeti stran njemu ili da ne osjeti neugodnost s njim; htio nam je odmah pomoći da shvatimo kako on svoje kraljevstvo neće izgraditi na sili, moći ili bogatstvu, nego na ljubavi, poniznosti, odvojenosti od zemaljskih stvari; htio nam je odmah reći, tko god ga želi slijediti, mora biti siromašan, ponizan u duhu, tj. ne navezati se neodvojivo na ovaj svijet, mora biti otvoren prema božanskom. Čovjek je velik u Božjim očima, ne po tome što posjeduje nego po onome što jest; čovjek će biti bogat Božjom milošću u onoj mjeri u kojoj se bude znao držati po strani od idola novca, blagostanja i vlasti. To nam potvrđuje svagdašnji život: kad pojedinci podlegnu tim idolima, upropaštavaju sami sebe, a prema drugima se vladaju bezobzirno.“
Značajna je i druga pojedinost u izvještaju – za Mariju pred porodom, za Isusa, nije bilo mjesta ni u gostionici, ni u svratištu, što pokazuje do koje točke može doći ljudska bezosjećajnost. No još nas više žalosti, što se ta činjenica ponavljala i što se nastavlja ponavljati, rekao je nadbiskup Marin i istaknuo: „Isus ne nalazi mjesto u našem životu, kad više volimo svoje kaprice, svoja sebeljublja, svoje misli i svoje postupke negoli da slijedimo njegovu nauku i njegove želje. To je kao kad bismo otvoreno rekli: Isuse, za tebe nema mjesta u mom životu. Isus ne nalazi mjesta na širokim područjima suvremenog društva, ako ono radije ustupa mjesto poganskom i materijalističkom mentalitetu, koji Bogu pretpostavlja idole novca, užitka, sebičnosti i interesa i satire čovjeka. Isus ne nalazi mjesta u zakonima i socijalnim uredbama, ako su oni u suprotnosti s Božjim zakonom i Evanđeljem, ako su upereni protiv čovjeka stvorenog na sliku i priliku Božju. Isus ne nalazi mjesta u gradu iz kojega odlaze mladi koji zbog nehumane raspodjele rada ne nalaze u njemu posao pa odlaze u tuđinu, iako je već davno pjesnik poručio: Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat k`o što ovo grije, gorki ondje zalogaji hljeba, gdje svog nema i gdje brata nije.“ No iseljavanje nije problematika o kojoj brinemo samo danas, nadbiskup Marin podsjetio je da je prije sto i pedeset godina biskup Strossmayer pisao o mladima koji napuštaju Hrvatsku i odlaze u Argentinu i Brazil te se pitao kako zaustaviti demografski pad i osipanje hrvatskog naroda.
Ističući da je Isus došao na svijet da nam donese božansku naklonost, mir, radost, ljubav te da slaviti Božić znači prihvatiti Isusa u svom životu, prihvatiti ga u bratu čovjeku, prihvatiti njegov dar milosti i spasenja, nadbiskup je upravio pogled u budućnost. „Za nas se ta budućnost u društvenom i crkvenom životu – nakon materijalne izgradnje i obnove gradova i sela, crkava i kuća – zove izgradnja društvene zajednice, seoskih i župnih, a najviše izgradnja onoga što je srušeno u našoj nutrini. To nipošto neće biti lako, trebat će nam mnogo božićnog duha, duha Krista koji se izjednačio s malenima, koji je došao njima pomoći. Bit će potrebno mnogo solidarnosti, uzajamne ljubavi, a ne gramzljivosti na račun onih koji su nemoćni, nesnalažljivi, pošteni, prepušteni na milost i nemilost drugih. Ta ljubav traži stvaranje uzajamnog povjerenja među ljudima, susjedima koje je poljuljano. Ta ljubav traži pomirenje i oproštenje kao preduvjete za sretnu budućnost. Bit će nam potrebno mnogo hrabrosti susresti se sa stvarnošću koja nas čeka. Ali uz dobru volju, uvjereni smo, prebrodit ćemo poteškoće i ostvariti preduvjete da živimo u miru i blagostanju. 
No blagdan Božića jamči nam da je to moguće ostvariti…. Neka vas, braćo i sestre na tome vodi nadahnuće i oduševljenje Božića. On koji je izabrao štalu da se u njoj rodi, on kojemu ljudi nisu našli mjesto u svojim kućama da se rodi, neka da nadahnuće i snagu nama da njegovom porukom izgradimo svijet“, rekao je mons. Srakić.
Čestitao je potom Božić svim svećenicima i đakonima, redovnicima i redovnicama, svim vjernicima i svima prisutnima na polnoćnom misnom slavlju, očevima i majkama, djeci i mladima, bolesnicima, svim gledateljima koji su liturgijsko slavlje pratili putem Slavonske televizije i njezinim djelatnicima koji su to omogućili. M. Kuveždanin
