OSIJEK (TU) – Prof. dr. Tonči Matulić, dekan KBF-a u Zagrebu, bio je gost četvrte korizmene tribine pod naslovom Božje je ime Milosrđe održane 9. ožujka 2016. u pastoralnim prostorima Vikarijata Osijek. Tribinu je organizirao Institut za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“, a tema predavanja bila je Milosrđe pred izazovima suvremene kulture.
U buli najave Izvanrednoga jubileja svete godine Božjega milosrđa papa Franjo izjavio je da postoje trenuci u kojima smo pozvani još snažnije usmjeriti svoj pogled na milosrđe, kako bismo sami postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja, a prof. Matulić je istaknuo kako je baš izazov suvremene kulture razlog zbog kojega je važno pogled usmjeriti na milosrđe. Oslanjajući se na citat enciklike Dives in misericordia sv. Ivana Pavla II. – kako se suvremeni način mišljenja možda više nego ikada suprotstavlja Bogu milosrđa i teži da iz života, i iz čovjekova srca, iskorijeni pojam milosrđa, predavač je pojasnio fenomen znanstveno-tehničke civilizacije. Svojstva ovog fenomena su znanstvena spoznaja i tehnička učinkovitost, pa za ljudski život relevantno postaje samo ono što se može znanstveno spoznati i tehnički proizvesti u njegovu korist. Čovjek je tako zagospodario ovom zemljom i nije ostavio prostora za suverenu Božju vladavinu. „Posljedično, kultura koja nastaje na tlu bez Božje vladavine je kultura bez Boga te ona, naravno, ne može biti onda kultura milosrđa“, rekao je.
Suvremena znanstveno-tehnička civilizacija uzrokuje nagle preobrazbe koje se manifestiraju u zbroju dobrih i loših posljedica – i u zadivljujućem napretku i u razočaravajućem nazadovanju, koje se najjasnije očituje na antropološkom području. Predavač je brojnim primjerima pojasnio kako nikada u povijesti nismo imali više znanja ili spoznaja o čovjeku kao danas, no nikada nije bilo ni toliko neslaganja, pa je čovjek postao najvećom žrtvom trvenja, pohlepe, nepovjerenja, neprijateljstva, sukoba i trpljenja koje je sam uzrokovao, a kojih je sada žrtva. Individualizam i egoizam, dvije zastrašujuće posljedice čovjekove vladavine nad životom i zemljom, jedini pravi i učinkoviti lijek imaju u milosrđu. Potrebno je povjerovati u Božje milosrđe, a kako ćemo povjerovati ako ne povjerujemo u živoga osobnog Boga, pitao je prof. Matulić. Pročitao je potom ulomak knjige pape Franje Božje je ime milosrđe u kojemu papa skreće pozornost na tri međusobno intimno povezane činjenice – suvremeni relativizam smatra da je čovjekova sklonost zlu neizlječiva i nepopravljiva, suvremeni čovjek izgubio je osjećaj za grijeh, a u suvremenom svijetu golom rukom opipljiva je potreba čovjeka za milosrđem.
„Sve to pokazuje jedno paradoksalno stanje – suvremeni čovjek i čovječanstvo kada znaju i kada ne znaju vape za milosrđem. Paradoksalno – čovjek je otjerao Boga iz svoga života, ali ne može otjerati glad za Bogom, čežnju za Bogom. I ako sebi priznamo iskreno – otjeravši Boga iz života, stjeravši ga negdje posve na margine, Bog je ostao posve nečujan. On govori kad mu mi kažemo da govori – nedjeljom, minutu ujutro, minutu navečer, a u ostatku moga života On mora šutjeti, ima svoje mjesto. No, tko god je otjerao živoga, osobnog Boga iz svoga života teško je odolio ne naseliti nekoga drugoga lažnog, neosobnog, kako kaže Biblija – idola ili kumira. No, taj ne može utažiti čovjekovu glad. Znanost, tehnika, napredak, demokracija, što god, ne može utažiti čovjekovu glad. Možeš raskrstiti s Bogom, ali ne možeš s glađu za Bogom. To je uvidio papa Franjo, i svi prije njega. Iz te pukotine, iz dubine svakog čovjeka, dolazi tračak svjetla. Čuje se, nazovimo ga tako, mrtvački jecaj, vapaj – Pomozi! I evo Crkva otvara sva vrela, trezore, škrinje iz kojih pušta da se na ovaj svijet ponovno razlije Božje milosrđe“, zaključio je svoje izlaganje prof. dr. Matulić oslanjajući se na poziv pape Franje: „Zagledajmo se u Božje milosrđe. Ono ima lice, ono je Isus Krist. On će te i napojiti, i nahraniti, i utješiti, i na put istine, mira i ljubavi tvoje noge upraviti.“ M. Kuveždanin
