OSIJEK (TU) – U pastoralnim prostorima Vikarijata Osijek, 16. ožujka održana je peta korizmena tribina u organizaciji Instituta za novu evangelizaciju “Sv. Ivan Pavao II”. O temi „Milosrđe i međuljudski odnosi“ govorio je dr. Josip Bošnjaković s KBF-a u Đakovu i HKS-a u Zagrebu. Tijekom izlaganja osvrnuo se na prispodobu o milosrdnom Samarijancu te problematiku ravnodušnosti u odnosima, narcisoidnosti, patnje, a na kraju je naveo kriterije psihičkog blagostanja prema psihoanalitičaru Draganu Paveliću.
Dr. Bošnjaković predstavio je Ivana Ilicha, svećenika, sociologa, povjesničara ideja te poliglota hrvatsko-židovskog podrijetla koji je desetljećima skupljao sve propovijedi o milosrdnom Samarijancu. Ilich je rekao: „Podivljali rast institucije i tehnologije uništava i prekriva temeljne ljudske sposobnosti kao što su dopuštenje da budem iznenađen, govor svojim jezikom, umiranje svoje smrti.“ Oslanjajući se na rečeno predavač je pojasnio kako se prispodoba o milosrdnom Samarijancu uzimala kao poticaj za osnivanje različitih redova, institucija koje će voditi brigu o potrebitima, a zanemario se vid da svatko od nas u sebi treba imati milosrdnog Samarijanca te da ova prispodoba odgovara na pitanje „Tko je moj bližnji?“, a ne „Kako se odnositi prema bližnjemu?“
Danas živimo u društvu koje je ravnodušno prema bližnjima, a time i ravnodušno prema potrebitima, što uzrokuje osiromašenje odnosa. „Uslijed narcisoidnosti postoji opasnost prijeći preko onih koji su u potrebi ili pak ne razvijati u sebi sposobnost ući u odnos s drugim ljudima“, rekao je Bošnjaković i narcisoidnost definirao kao poremećaj međuljudskih odnosa i odnosa prema sebi. Pojasnio je da postoje sličnosti i razlike između narcisoidnosti i empatije. Osobe koje imaju narcisoidni poremećaj obilježava oštećena sposobnost prepoznavanja ili raspoznavanja tuđih osjećaja i potreba; pretjerano usklađivanje s reakcijama drugih samo ako se njih doživljava važnima; te precjenjivanje ili podcjenjivanje vlastitih učinaka na druge. Dok je bio u konklavama papa Franjo je rekao: „Današnja religioznost je postala narcisoidna“, a predavač je uputio da narcisoidna osoba razmišlja kakve koristi ima od toga što će pomoći, dok osoba milosrđa samo promišlja o potrebitome. „Mi ne znamo što se dogodilo s rasipnim sinom nakon što se vratio ocu, ne znamo što je bilo sa ženom koja je uhvaćena u preljubu nakon što je Isus nije osudio, ne znamo ni što je bilo sa Samarijancem, ali ostao nam je miris milosrđa – miris ljubavi – lijepa slika i osjećaj kako je naš Bog divan, milosrdan, oprašta, ne osuđuje“, rekao je predavač naglašavajući: „Milosrđe je lijek za narcisoidnost.“
I milosrđe i narcisoidnost nužno su povezani s patnjom, jer „teško je za osobu koja ima problema s narcisoidnošću podnositi patnju, a u isto vrijeme je i ljekovito, jer joj pomaže sazrijevati. Samarijanac uočava patnju druge osobe i ide prema toj patnji, no u današnjem društvu često se želi izbjeći patnja ili se odbija vidjeti bolest. Narcisoidnost kao da ne podnosi da postoje nedostatci, nesavršenosti…“ rekao je dr. Bošnjaković potkrepljujući izrečeno isječkom iz filma „Glava puna meda“. „Ne treba bježati od patnje jer nas ona približava nama samima i drugima. Isus nije dokinuo patnju samu, pokazao je da voli čovjeka koji pati, supateći zajedno s njime i pokazujući mu milosrdno lice Oca“, pojasnio je i naveo kako su sposobnosti za ljubav, igru, uživljavanje; sposobnost za čekanje, humor, samovanje, sanjaranje i zahvalnost kriteriji psihičkog blagostanja. M. Kuveždanin
