GUNJA (TU) – Nastojanje Studentskog katoličkog centra Palma (SKAC), Udruge Magis i Đakovačko-osječke nadbiskupije da se Ljetnim radnim kampom pomogne mještanima Gunje ne bi imalo smisla da vrijednost akcije nisu prepoznali volonteri – mladi od 18 do 32 godine iz svih dijelova Hrvatske. Već treći tjedan tu je od 40 do 50 mladih, a prijave su otvorene i za četvrti termin jer posla ima, a sigurni smo da ima i mladih spremnih potrebitima pružiti ruku pomoćnicu. Radi dan u Gunji započinje buđenjem u 6.30 sati.
Prva točka jutarnja je molitva časoslova u crkvi sv. Jakova, a zatim slijedi doručak, rad po kućama, povratak u kamp i ručak, sat tišine i odmora, popodnevni rad po kućama, povratak u kamp i večera, pa misa, radionice po grupama, kratko druženje i odlazak na počinak u 23 sata. Fizičke poslove u kućama mještana mladi obavljaju u timovima. Družeći se s njima uočili smo njihovo dobro raspoloženje, neizostavni osmjeh, zajedništvo, humor koji olakšava posao, ali i ljubav prema molitvi i pjesmi. Tako su u 12 sati prekinuli posao kako bi molili Anđeo Gospodnji, a mi smo iskoristili priliku i zamolili ih da podijele s nama svoje dojmove.
„…znaš ono kad si ti išao u rat?! Tako sada ja osjetim da trebam ići u Gunju!“
Katarina Perić studentica je psihologije na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Na na pitanje zašto je odlučila doći u Gunju pojasnila je: „Imala sam poriv da trebam doći u Gunju, da na bilo koji način moram pomoći i na sve sam bila spremna – na obijanje žbuke sa zidova, kuhanje za druge volontere, bilo što. To je neki poriv u meni i sigurna sam da je on u svima ugrađen i da će se i ostali odazvati.“ Katarina zaduženje bilo je omogućiti ostalim volonterima da se osjećaju ugodno, stoga je pomagala oko pripremanja obroka, prala sanitarne čvorove… Nijedna obveza nije joj bila teška, rekla je i pojasnila: „Kada sam sišla s vlaka očekivala sam da je u Gunji stanje malo bolje. S izvješća u medijima činilo mi se bolje jer kada se dođe ovdje, uz prizor opustjelih kuća i u zraku se osjeti nekakva težina, ali vjerujem da će biti bolje jer mi mladi želimo u Gunju donijeti tračak nade.“ Na pitanje što su joj prijatelji rekli kada je odlučila doći i pomoći mještanima, Katarina je pojasnila: „Moji prijatelji su me podržali, no ipak nisu odlučili ići sa mnom. P. Ike jučer nam je rekao: ´Majka nas je rodila da budemo vojnici, da idemo u rat´, a oni kao da ne osjećaju taj ratnički poziv. Prije polaska tati sam rekla: ´Tata znaš ono kad si ti išao u rat? Tako sada ja osjetim da trebam ići u Gunju!“, a on je rekao da samo pođem. Katarina je uputila poziv mladima: „Svima poručujem da trebaju doći i da još uvijek stignu. Ima još jedan tjedan u kojemu možemo pomoći. Kad daješ najviše primaš jer ljubav se dijeljenjem množi!“
„…država je zakazala i treba pomoći!“
Marija i Petra Višić u Gunju su stigle s Ugljana. „Vidjele smo na televiziji i internetu kakvo je stanje u Gunji, koliko je država zakazala i da treba pomoći. Roditelji su bili zabrinuti što idemo, no vidjeli su i oni kako je, pa su nas pustili.“ Tijekom tjedna obavljale su razne poslove: „Prvu kuću smo čistili – iznosili pijesak i stvari, sljedeća je bila novija pa je obijanje zidova bilo malo sporije, trebalo je iznositi ploče s poda, a sad ovdje samo štemamo zidove.“ Većina mladih nikada se nije susrela s ovakvim poslovima, pa smo sestre Višić pitali je li teško raditi i što kažu roditeljima kada se jave na Ugljan, a one su sa smiješkom odgovorile: „Teško je raditi, ali smo zadovoljne. Nemamo baš puno vremena za javljanje roditeljima i prijateljima, ali kada dođemo doma reći ćemo im da nam je unatoč umoru bilo prelipo.“
Marko Milaković iz Požege pojasnio je: „Na dolazak u Gunju potaknulo me suosjećanje s ljudima koji su preživjeli poplavu, a i to što se radi o kršćanskom kampu. Očekivao sam druženje i molitvu uz rad i to se i ostvarilo – ´Moli i radi!´“ Ističući kako ne može opisati sve ono što se događalo u kampu, Marko je rekao: „Sve prijatelje ću pozvati da dođu jer je bilo divno i zauvijek će mi ostati u sjećanju.“
Lucijan Stamać iz Zagreba preostale dane godišnjeg odmora odlučio je pokloniti mještanima Gunje. „Nisam nešto puno razmišljao kako će biti, došao sam i stvarno je predivno. Svi rade, daju sve od sebe. Teška je situacija, puno je ljudi koji su dosta utučeni, no svi imaju nadu i shvaćaju da moraju ići dalje, a mi se trudimo biti im potpora, utjeha i nastojimo ih razveseliti ne samo pričom već konkretno, radom“, rekao je Lucijan. Pitali smo kako su mještani zadovoljni, što je sve radio tijekom tjedna volontiranja, te nam je pojasnio: „Svi su bili vrlo zadovoljni, nudili su nam da se odmorimo i pogostili nas najboljim što imaju. Ovo je treća kuća u kojoj štemamo zidove, a prva koju trebamo cijelu okrbati“. Osim rada tu je i molitva: „Svaki dan imamo misu, molimo časoslov, postoji i vrijeme šutnje, a bio je i nadbiskup Hranić, to nam je isto bilo lijepo“, opisao je Lucijan.
„To je bio Božji poziv da iziđem iz svoje svakodnevice…“
Marina Perak iz Osijeka znala je da treba doći u Gunju čim je čula za kamp, ali: „Na početku sam nekako odbijala poziv jer nisam znala što će me tamo dočekati. Nakon nekog vremena odvažila sam se i odlučila doći i pomoći ljudima u Gunji. To je bio Božji poziv da iziđem iz svoje svakodnevice, svoje udobnosti i žrtvujem svoje vrijeme za ljude kojima je potrebna pomoć. Sada mi je drago što sam se odazvala tom pozivu“. Pomalo je brinula gdje će spavati, kako će to sve izgledati, gdje će se tuširati, ali sada iz Gunje nosi samo lijepe dojmove: „Upoznala sam divne ljude, stekla nove prijatelje, mnogo toga naučila o sebi. Nevjerojatno kako mi u tih tjedana dana ništa nije nedostajalo. Nije mi trebao ni mobitel, televizor, čak mi ni moja obitelj nije nedostajala. Čudila sam se samoj sebi i mnogo puta sam se znala upitati odakle mi sva ta snaga, kako to da nisam umorna ili da me ništa ne boli. Tek tada sam uvidjela od kolike nam je važnosti bila svakodnevna jutarnja molitva i večernja misa i koliko nam je milosti, snage, mira i radosti dao Bog kako bismo mogli obavljati poslove koji su nas čekali. Naučila sam da rad popraćen molitvom donosi mnogo plodova i da je čovjeku zaista malo potrebno da bi bio sretan i ispunjen.“
Kristina Kasumović iz Osijeka odlučna je bila doći u kamp jer je znala da si ne smije dozvoliti da se odrekne odgovornosti. Naglasila je: „Sama sam sebi rekla: Da, baš ti Kristina ideš pomoći! Toliko se ljudi uporno dobacuje s tom lopticom odgovornosti, ali ti nećeš!“ Bilo je neizvjesnosti, razmišljanja vezanih uz pitanja komfora, ali po dolasku u Gunju, svi su njezini strahovi nestali. „Sve više shvaćam koliko je to iskustvo nemoguće artikulirati. U kampu sam bila presretna. I da ne moram pisati završni rad, vratila bih se u posljednji termin. Čak štoviše, radije bih cijeli mjesec štemala zidove, nego pisala završni rad“, rekla je Kristina, te nam otkrila da je jedan seoski pjesnik iz Gunje čak napisao pjesmu o mladim volonterima.
Antonio Jurić iz Zagreba odlučio je doći u Gunju iako su roditelji bili skeptični prema toj njegovoj odluci. Nije htio puno govoriti o motivaciji, ali je spremno nabrojao što se tijekom tjedna radilo: „Pomagali smo sve što treba jer ima raznih poslova po kućama. Tako smo premještali stvari, prenosili drva, čistili šupe od pijeska i smeća, a najviše smo štemali zidove.“ Zanimljivi su bili i susreti s mještanima jer „kada smo dolazili u kuće nisu vjerovali da smo volonteri, pa su nas pitali koliko nas plaćaju da radimo. Na kraju su bili vrlo zadovoljni odrađenim poslom, čak fascinirani, pa su nas zahvalno ponudili s onim što imaju.“ Na pitanje što će reći kada se vrati kući Antonio je rekao da neće puno pričati i nadodao: „Samo ću reći da smo pomogli spasiti Gunju!“ M. Kuveždanin
