ĐAKOVO (TU) – Večer uoči svetkovine apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, u ponedjeljak, 28. lipnja, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, mons. Giorgio Lingua predvodio je pjevanu liturgiju Prve večernje u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra. Uz nadbiskupa mons. Đuru Hranića, nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića te pomoćnog biskupa mons. Ivana Ćurića, u molitvi su sudjelovali kanonici Prvostolnog kaptola, svećenici iz 
središnjih nadbiskupijskih ustanova, mons. Alfred Rayan D’Souza, tajnik Apostolske nuncijature u RH, zajednica Bogoslovnog sjemeništa sa svojim poglavarima i četvoricom đakona koji će sutradan, na Petrovo, biti zaređeni za svećenike, kao i zajednica Milosrdnih sestara Sv. Križa, predvođena provincijalnom poglavaricom s. Valerijom Široki. Kako Grad Đakovo slavi apostolske prvake sv. Petra i Pavla kao svoje nebeske zaštitnike, u molitvi su sudjelovali i predstavnici Grada, predvođeni gradonačelnikom Marinom Mandarićem te vjernici župe Svih svetih.
Pastirsku riječ okupljenima uputio je biskup Ivan Ćurić, veliki prepošt Prvostolnog kaptola. Na samom početku ukazao je na đakovačku katedralu kao „prekrasan znak“, onu koja izaziva ponos i udivljenje, pogotovo „kad na njezinim zidovima i svodovima čitamo povijest spasenja, složenu upravo zato da nam bude podsjetnik na čudesna Božja djela i na životnu istinu ‘Saveza’ – Božjeg saveza s nama ljudima, saveza što nam je najjasnije i najbliskije zasjao u Isusu Kristu“, rekao je biskup Ivan.
Osvrnuo se na evanđeoske odlomke svetkovine Apostolskih prvaka, koji, kako je istaknuo, jasno upućuju na dvije bitne sastavnice na kojima treba graditi iskustvo vjere: „Prva je sadržana u evanđelju Mise dana. U središtu je Petrova ispovijest vjere: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Ali, odmah je jasna Isusova uputa: blaženstvo vjere nije plod naše spoznaje i djela. To što vjeru započinje, rađa i stvara Božje je djelo, 
njegova milost i njegov dar. Druga je sastavnica vjere opisana u evanđelju Mise bdijenja, u kojem je jedan sasvim osoban i konkretan dijalog između Isusa i apostola Petra, dijalog koji, možemo reći ima svoju pretpovijest i posebne razloge, ali još više, taj dijalog nosi i snagu obećanja, on naviješta budućnost. „Petre, ljubiš li me?“ Sasvim osobno Isusovo pitanje, i to pred drugima. Pitanje ponovljeno tri puta, kao da ponavlja znakovitu mjeru Petrovih zatajenja u predvečerje svoje smrti. No, nikako za osudu, već kao izraz ljubavi i povjerenja, zapravo obećanja da će podupirati ljudsku nemoć i hraniti je svojom ljubavlju“, rekao je biskup Ivan, dodavši kako samo iz Božje ljubavi i našeg prihvaćanja i suobličenja toj ljubavi proizlazi poslanje Crkve izrečeno Petru riječima: „Pasi ovce moje!“ I pozivom: „Idi za mnom!“
Obraćajući se mons. Lingui, biskup je rekao kako njegovo sudjelovanje u ovogodišnjem slavlju Petrova u Đakovu sve ispunja iskrenom radošću i doziva u pamet snagu zajedništva sveopće Crkve i svima drage prigode „kad smo snažno osjećali to zajedništvo i podršku Petrove službe koja predsjeda u ljubavi”, kazao je biskup te dodao: “A kako ne spomenuti ljubav i potporu sv. Ivana Pavla II., koji nas je osobno pohodio te, kao i mi večeras, prije 18 godina, 7. lipnja 2003. godine pobožno molio u ovoj Petrovoj katedrali – manjoj bazilici.”
Nastavljajući, podsjetio je na Korizmenu okružnicu biskupa J. J. Strossmayera 1881. godine kad je, godinu dana prije slavlja posvete katedrale, pisao vjernicima svoje biskupije te ih, naznačujući osobitu brigu i ljubav prema jedinstvu Crkve i obnovi kršćanskoga jedinstva, ovako poučavao: „Što se pako napose nas u ovoj biskupiji tiče sjetimo se svi, da je naša stolna crkva posvećena svetomu Petru, stožerniku jedinstva crkvenoga. Zlatna slova, koja nam odmah pri ulazu u novu našu Crkvu uoči udaraju „Ti si Petar“ … nek nas vazda opominju, da izmed ostalih dužnosti kršćanskih imamo i jedinstvo crkveno njegovati i po mogućnosti širiti. (…) Ovu nam dužnost okolnosti, u kojih u biskupiji živimo, osobito nalažu (…) i sjetimo se, da je najsjajniji dokaz prave vjere ljubav čista i dobrotvorna; sjetimo se, da je ljubav ona silna moć, koja sve svladava, kojoj se nitko, ni ista smrt oprieti ne može.“
Na kraju homilije biskup se obratio đakonima, sutrašnjim ređenicima, naglasivši kako se s velikim razlogom može reći da su prispjeli svom najvažnijem i nezaboravnom Petrovu. „Radujemo se što smo, svatko u svojoj mjeri, dionici vašeg puta. Zadivilo me kako je jedan otac doživio dan svećeničkog ređenja svoga sina. Ovako je to zapisao: ‘Bio sam prisutan i milošću Božjom sukreator njegova začeća. Držao sam ga kad se rodio.
(…) Ipak, ništa čemu sam svjedočio u njegovu životu ne može se usporediti s čudom koje će Bog učiniti u sakramentu svetog reda’. I preporučuje novoga svećenika: Molite prije svega za njegovu vjernost. Molite da mogne, poput Isusa u svojoj službi sve “činiti dobro” (usp. Mk 7,37). Na kraju svakog dana, neka mogne pogledati unazad i vidjeti dobra koja je Bog učinio kroz blagoslovljene ruke čovjeka iz istočnog Ohija’ (Scott Hahn, Ohio). A mi večeras mislimo na blagoslovljene ruke vas četvorice, mladićâ iz Osijeka, Andrijaševaca i Slavonskoga Broda“, rekao je biskup Ivan, zaključujući zazivom: O Petre sveti štiti nas, na stijeni vjere čuvaj nas. Sa svetim Pavlom uz nas bdij, da Krista uvijek slijedimo i svim ga srcem ljubimo.
Anica Banović
