ĐAKOVO (TU) – Dana 26. travnja 2018. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu u Svečanoj dvorani biskupa Antuna Mandića održan je „Lectio Strossmayer“. Uvodni pozdrav uputio je doc. dr. sc. Šimo Šokčević koji je pritom istaknuo kako je prvotna nakana ovoga skupa podsjećanje na svestrani Strossmayerov duh. Ovogodišnji gost predavač bio je prof. dr. sc. Damir Barbarić, poznati hrvatski i europski filozof, redovni profesor filozofije na Sveučilištu u Zagrebu, gost predavač u brojnim svjetskim Sveučilištima, urednik uglednih filozofskih časopisa te sudionik brojnih domaćih i međunarodnih filozofskih skupova.
Tema njegova izlaganja bila je „Apsolutna bol i pomirenje“ s posebnim naglaskom na osnovne misli Hegelove filozofije religije. U tom kontekstu Barbarić je govorio o korelaciji filozofije i teologije, naglasivši kako bi teologija mogla biti poticaj za proučavanje njemačke spekulative filozofije. Na tome tragu, Barbarić je istaknuo kako je za Hegela teologija, a i sama religija stvar misli, mišljenja i pojma. Za Hegela je dakle, istinska religioznost snažna, djelatna prisutnost u zbilji konkretnog života, prožeta htjenjem onog božanskog. Prava religioznost bi trebala svoj osjećaj pobožnosti podvrgnuti refleksiji, ustrajno se propitivati o smislu i motivima te će tako sama i biti upućena na sferu mišljenja i propitivanja koja od davnine pripada filozofiji. Međutim, religija je, prema Hegelu, ostala lišena spoznaje i ‘smežurala’ se u jednostavan osjećaj, tako da o tom Vječnom ne može ništa izreći.
Ovakvome razmišljanju, istaknuo je Barbarić, Hegel suprotstavlja živu misao, konkretnu, ona koja uključuje u sebi cjelinu unutarnjeg sebstva, ali i bit same stvari koja u istinskom mišljenju biva sjedinjena sa mojim ja, te takvu misao on naziva pojmom, onim unutarnjim pokretalom. Živo jastvo Hegel spoznaje kao izvorišnu moć sve filozofije, a upravo to isto nalazi i u korijenu sveistinske religije. Prema tome, takva sebstvenost je princip same spoznaje svojstven religiji. Iz toga slijedi kako jedini istinski kršćanski sadržaj vjere treba opravdati filozofijom, a ne poviješću. Mišljenje filozofije i religije, nastavio je Barbarić, je svagda uzdizanje od ograničenog prema općem i istinski beskonačnom, religija jest samo u mišljenju, a upravo je Bog najviša misao. Sukladno tome, Bog nije samo apstraktno, najviše biće, nego je to živi Bog koji u kršćanstvu postaje posve očit. Hegelovo ime za ovako shvaćenog Boga je duh/Geist, on je sveprisutni, živi Bog koji je učinkovit i djelatan, nije nikakva apstraktna praznina. Upravo u poimanju Boga kao duha filozofija i teologija se prepoznaju kao istovjetne, ali zadržavaju svoju vlastitost, što Hegel osobito ističe, rekao je Barbarić.
U nastavku izlaganja Barbarić je istaknuo kako čovjek mora napustiti svoje izvorno jedinstvo s prirodom. Slijedom toga, čovjek svoj život mora uskladiti sa vlastitom, unutarnjom istinskom prirodom, a to je sloboda, slobodna duhovnost. Ono duhovno, dakle, mora proći kroz proces beskonačnog udvajanja i tek naporom mišljenja pojma izboriti pomirenje i povratak samom sebi do kojega se mora probiti. To pomirenje i istinsko jedinstvo može se steći samo odvajanjem od svoje neposrednosti. Čovjek koji se preobraća iskorijenio je svoju jednostranost u sebi, u svojem korijenu. Hegel tome suprotstavlja potpuno apsolutno udvajanje, razdvajanje duše u kojemu vidi nužan uvjet pravog i istinskog pomirenja s onim Apsolutnim. Upravo sve što čovjek treba biti predočava se u slobodi, rekao je Barbarić. Čovjek biva potpuno i nemilosrdno odbačen od svoje prirodnosti te se u njemu javlja bol i patnja svijeta. To potpuno pomirenje s Bogom pretpostavlja jednako potpunu, apsolutno bol najdublje vlastite unutarnjosti, što je njegova najjasnija i najviša misao.
U zadnjemu dijelu svojega izlaganja profesor se osvrnuo na Hegelovo poimanje smrti koju on definira kao pomirenje konačnog i beskonačnog. Smrt je zapravo prirodni način potvrđivanja čovjekove konačnosti i ništavnosti. Tek ako čovjek smrt postavi kao vlastitu, imanentnu može mu smrt biti ukinuta i ona sama biva povratkom u ono pozitivno. Na tragu toga i Hegelova filozofija je određena središnjom misli preobrazbe onog apstraktnog negativnog u pravu istinsku afirmaciju. Hegel ističe i kako moment smrti treba cijeniti kao bitni moment samoga Boga. Bog se u tom procesu smrti afirmira i ponovno ustaje na život. U konačnici, Hegel za smrt Krista kaže da je ona smrt same smrti, negacija same negacije, zaključio je Barbarić na tragu Hegela. Slađana Bradarić / foto: Marija Hardi
